Minuli mjeseci su pokazali da Evropska unija nema konzistentan i sveobuhvatan odgovor na trenutne sigurnosne izazove.
Otrežnjenje koje dolazi s tim usko je u vezano za Zajedničku sigurnosnu i odbrambenu politiku Evropske unije i mogućnosti koje ona pruža. U tom smislu je evidentno da vojni dio odgovora nije potpuno dorečen iz barem dva razloga.
Prvi leži u činjenici da je finansijska kriza bitno oslabila vojnu strukturu zemalja članica, a drugi u dvodecenijskom angažovanju u operacijama NATO-a.
Imajući u vidu da je Unija posebno zatečena valom izbjeglica, onda se inicijativa za uspostavljanje vojske EU može shvatiti kao izraz nedovoljnog povjerenja u soft odgovore koje je Brisel dosad nudio u upravljanju krizama, te kao priklanjanje provjerenom receptu - vojsci.
Osobno cijenim da je inicijativa legitimna, ali vojska nije ni pravi ni potpuni odgovor na savremene evropske sigurnosne izazove. Uspostavljanje vojske i vojne strukture, prije svega, zahtijeva vrijeme i novac, kojeg gotovo nijedna članica EU sada nema.
Teško je zamisliti da se euro lociran u odbrambenim budžetima članica može dijeliti na dio za NATO, drugi za EU i treći za domaće potrebe. Puno je jednostavnije rješenje nastaviti s izgradnjom nacionalnih kapaciteta kojima se može doprinijeti ostvarivanju i Zajedničke odbrambene i sigurnosne politike i misije NATO-a. A EU već ima projekte i operativna rješenja za njih.
Za očekivati je da će se NATO vratiti odbrambenim zadacima u Evropi, te na taj način relaksirati potrebu za vojskom EU.
Inicijativa koja namjerava definitivno biti lansirana na skupu u Madridu, po mom ubjeđenju, više je pokazatelj da Evropska unija treba sigurnosnu politiku i strategiju, koja nudi sveobuhvatniji odgovor od dokumenta iz 2003. godine.