Prije nekoliko dana preminuo je poznati lingvista i filolog Ivan Klajn i ova vijest u srpskim medijima odjeknula je u skladu sa njegovim statusom. Pisalo se nadugo i naširoko koliko nas je zadužio ovaj akademik, poliglota, nekadašnji univerzitetski profesor.
Ipak, kad čovjek dublje razmisli o njegovom djelu i misiji naspram nas ovakvih kakvi jesmo, stiče se utisak da smo sve dugove prema uvaženom Ivanu Klajnu jednostavno otpisali. Kako i zašto je to tako, najbolje je da objasnimo kroz nekoliko primjera.
Pođimo ispočetka: Ivan Klajn rođen je 1937. godine u centru Beograda. U vrijeme njegovog rođenja u Knez Mihailovoj ulici sve radnje nosile su ćirilične natpise iznad ulaznih vrata. Danas, nakon cjeloživotnog Klajnovog zalaganja za ravnopravnost ćiriličnog pisma, u toj ulici naziv eventualno jedne pekare ispisan je ćirilicom.
Dalje, Ivan Klajn završio je studije italijanskog jezika, da bi kasnije predavao na Odsjeku za italijanski jezik Filološkog fakulteta u Beogradu. Usput, tečno je govorio francuski, njemački i engleski jezik, istovremeno kao poliglota protiveći se praksi prevodilaca koji nemarno unose anglicizme u srpski, pa i u italijanski jezik na mjestima gdje za istu englesku riječ Srbi i Italijani imaju sopstvene, najčešće ljepše i zvučnije riječi.
Ipak, većina nas danas, naspram Klajna, ne samo da cijeni takve prevodioce, nego, naspram Klajnove, po receptu "Top liste nadrealista", više vjeruje u sopstvenu poliglotsku moć. Govorimo srpski, hrvatski, bosanski, hercegovački, crnski i gorski, u koje vještije uvodimo engleštine nego što se naši ljudi u Kanadi ili Americi pored poznavanja engleskog, da bi ispali pametniji, u poslovnim biografijama hvale poznavanjem navedenih šest jezika. Poslovne biografije, dakako, po medijima nazivamo CV-ijevima (izgovor si-vi), iako je Klajn lektore novinskih redakcija neumorno podsjećao na ono Vukovo "piši kao što govoriš, čitaj kao što je napisano".
Ivan Klajn je, da kažemo i to, u uvodu svog visokotiražnog "Rečnika jezičkih nedoumica" napisao da je cilj istog da na što sažetiji i pregledniji način pomogne u teškoćama i dilemama koje se javljaju pri svakodnevnom izražavanju.
Wtf, omg, jbt, rekli bi današnji klinci pročitavši pomenutu rečenicu.
Primjera onoga za šta se zalagao Ivan Klajn zaista je mnogo. Najboljim novinarom među lingvistima i najboljim lingvistom među novinarima, Klajna danas nazivaju novinske redakcije koje nemaju zaposlenog niti jednog lektora.
On se, recimo, zalagao za "gmizavca", a pobijedio je "reptil". Vjerovao je u "obrazovanje", a nadjačala ga je "edukacija". "Primjerci" njegovih knjiga postali su obične "kopije", a njegovi i ini "obožavaoci" kršteni su u "fanove". "Nesumnjivo", pardon "definitivno", pri kraju života, posvećenog jeziku i jezičkoj kulturi, doživio je poraz vjerovatno osjećajući da mu ovo društvo apsolutno ništa ne duguje.
Naravoučenije ove priče bilo bi da nećemo mnogo dobiti ako, neposredno nakon njegove smrti, osjetimo da imamo nekakav dug prema Ivanu Klajnu, a ne prema pjevaljkama oštećenog vokabulara koje su od narodnih para, odnosno para pojedinaca iz naroda, pokupovale stanove u Beogradu na vodi.
Naravoučenije bi bilo da će nam kao društvu biti bolje kada počnemo vraćati dugove nekom kao što je Ivan Klajn, odnosno kada počnemo spasavati narod spasavajući mu sopstvenu kulturu, ali ne lezi, vraže.
"Zabole me za kulturu, a naročito jezičku", reći će jedan poznanik pisca ovih redova, slučajno, ali precizno definišući osjećanja naroda, jer će ovaj kroz koju godinu promijenivši nekoliko partija možda već biti u situaciji da odlučuje o budžetima, pa i onom vezanom za kulturu. Takvima, na koje je često upozoravao i sam Klajn, ovaj narod vraća izmišljene dugove, i to sa kamatom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.