Istog dana kada je i potpisan već su počela osporavanja Dejtonskog sporazuma i takvo stanje, manje-više, traje do danas.
Najbliže kakvom-takvom trajnom rješenju bili smo 2006. godine, kada su Silajdžićev SBiH, prebjezi iz SDA i dio HDZ-a, od kojeg je nastao HDZ 1990, oborili aprilski paket i gurnuli BiH u sunovrat u koji tone i dan-danas.
Bošnjački političari htjeli su "sto odsto BiH", a hrvatski očekivali vlastiti entitet na teritoriji zapadne Hercegovine. Prudski sporazum SNSD-a, HDZ-a i SDA nakon toga bio je tek pokušaj da se stvari pomjere, a butmirski paket nakon njega više je bio sastanak pro forme, bez da je iko stvarno očekivao da bi moglo doći do stvarnog dogovora.
Sada smo "zaglavljeni" s Dejtonom i što se prije s tim pomirimo, prije ćemo staviti tačku na preuređivanje zemlje i konačno se okrenuti životnim problemima. "Pečat" na Dejton stavljen je onog trenutka kada su i SAD i EU rekli da rješenje mora doći iz BiH. Prevedeno, to znači da Dejtonski sporazum može biti izmijenjen samo ako narodi u BiH o tome postignu konsenzus. A to znači - nema ukidanja entiteta, nema otcjepljenja, nema trećeg entiteta.
Ja razumijem da niko od nas ne može biti presretan Dejtonom, ali prije nego bilo ko "baci kamen", neka postavi pitanje: šta je alternativa? BiH ne može napredovati ni na jednom polju, ne može razviti ekonomiju niti popraviti životni standard građana ako ne riješi svoja osnovna državotvorna pitanja.
Hoćemo li prestati da tražimo opravdanja zašto ovakva BiH "ne može u Evropu", ili da konačno, zarad naše budućnosti, učinimo iskorak i prihvatimo zemlju ovakvu kakva ona jeste?
Ako se odlučimo na takav iskorak, onda BiH ima šanse kao društvo. U suprotnom, BiH će ostati crna rupa iz koje treba bježati.