Donošenjem okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju, Bosna i Hercegovina je prije 12 godina počela s procesom inkluzije i već tada je predviđeno pravo na obrazovanje u redovnim školama, koje je usklađeno s individualnim potrebama.
Do danas su svi dokumenti koji su kreirani nakon 2004 godine, izričito usmjereni na promociju principa jednakosti, integrisanosti i nediskriminacije, kao i na edukaciju stručnjaka te zdravu i zrelu uključenost djece.
Pa, ipak, na pitanje da li je i koliko inkluzija pobijedila segregaciju u procesu obrazovanja, najbolje će odgovoriti činjenice iz većine redovnih škola u BiH, posebno predškolskih ustanova.
Prije svega, znanje, svijest i senzibilitet stručnih radnika, a zatim i putna infrastruktura, prilazi i ulazi u objekte, namještaj, sanitarni čvorovi...
U tom preispitivanju, neophodno je precizirati: Na šta nam se svodi individualni rad i da li je on put do integracije ili stigmatizacije i diskriminacije?
Primjer iz Osnovne škole "Osman Nakaš" iz Sarajeva, u kojoj je učiteljica Sanela Numanović naučila čitav razred prvačića znakovnom jeziku, potvrda je resursnih potencijala i mogućnosti u BiH.
Međutim, kako bi i drugim obrazovnim ustanovama bila model djelovanja u radu sa djecom sa poteškoćama, ova slika uspješne inkluzije trebalo bi da od septembra dobije epilog kakav dolikuje.
Zbog toga je poseban značaj uspostavljene saradnje između Ministarstva obrazovanja, nauke i mladih Kantona Sarajevo i Udruženja "Dajte nam šansu" upravo u tome što je uključivanje asistenata u nastavu precizirano kroz obavezan pripravnički rad i praksu u trajanju od 80 sati provedenih u direktnom radu sa djecom s poteškoćama u razvoju.
Šansa je ovo i za Zejda Ćoralića, dječaka koji je i izvojevao bitku sa znakovnim jezikom među prvačićima u OŠ "Osman Nakaš", kao i za svu djecu sa poteškoćama sluha i govora.
Ali, s obzirom na to da je obrazovna inkluzija samo jedan aspekt opšte društvene inkluzije, odgovornost je zajednička u stvaranju preduslova za razvoj zrelijeg sistema vrijednosti.