Ekonomsko zamiranje BiH osjeti se na svakom koraku. Nema dana da se ne priča o zatvaranju neke fabrike, otpuštanjima i rezanju plata radnika, što dovodi do pada potrošnje i stvaranja začaranog kruga privrednog poniranja.
Zadnji podaci o devetomjesečnom prilivu stranih investicija u iznosu od svega 57 miliona maraka su više nego poražavajući i oslikavaju sumornu recesijsku stazu kojom trčimo ove godine. Ilustracije radi, ovogodišnja ino-ulaganja su čak 11,5 puta niža u poređenju s takođe kriznom 2010. godinom. Negativan trend je očit, a razlozi su više nego jasni. Duboka politička kriza u kojoj se mjesecima ne zna ko čini vladajuću koaliciju ili situacija da poslanici smijene čelnika državnog parlamenta s obrazloženjem kršenja Ustava, pa ga isti ti poslije tri mjeseca ponovo vrate u fotelju, odbijajuće djeluje na iole ozbiljnog investitora. U situaciji potpune političke nestabilnosti zar se treba čuditi što nema stranih ulaganja, ponajprije u industrijski sektor, koji vapi za svježim kapitalom i novim tehnologijama? Ino-invesiticije najavljuju se samo u energetici, kao jedinom sektoru u kojem su ulagači spremni preuzeti prekomjeran rizik u cilju očekivanog visokog prinosa. Međutim, u zemlji čiji je kreditni rejting duboko u kategoriji "smeća" i koju od finansijskog kolapsa čuva samo "bajpas" MMF-a, niko se ne odlučuje da uloži kapital u otvaranje fabrike koja donosi zapošljavanje. Nažalost, prognoze za 2013. nisu nimalo optimistične. Naprotiv, vlasti sada, za razliku od proteklih godina, otvoreno priznaju da je voda došla do guše i da moraju drastično rezati budžetsku potrošnju ako se želi očuvati kakva-takva finansijska stabilnost.