Iskaz svjedoka najvažniji je dokaz u predmetima ratnih zločina koji se vode pred sudovima u BiH, pa ipak se vrlo malo čini da tim svjedocima bude obezbijeđena zaštita.
Njima i njihovim porodicama se prijeti, svjedoci to prijavljuju sudovima, ali rijetko te prijetnje budu istražene, još rjeđe sankcionisane. Zaštićeni svjedoci budu identifikovani na suđenjima otvorenim za javnost, za šta niko još nije odgovarao. Desilo se da je zaštićeni svjedok na kućnom pragu zatekao sudski poziv i s pravom je strahovao da bi zbog toga mogao biti otkriven. Nekoordiniranost sistema dolazi do izražaja kada svjedok nekoliko puta mora dati iskaz. I žrtve koje svjedoče bespotrebno budu obavezane da po ko zna koji put prolaze kroz bolna sjećanja. Da ne govorimo da svjedocima mjere zaštite rijetko budu određene, jer sudovi nemaju sredstava da ih pruže. Nema novca ni za pravnu i psihosocijalnu pomoć. Zbog toga svjedoci sve manje žele da sarađuju.
BiH je u decembru 2008. godine donijela strategiju za rad na predmetima ratnih zločina, koja, između ostalog, predviđa mjere za poboljšanje položaja svjedoka, ali do danas nije vidljiv napredak u zaštiti i podršci onima čije je svjedočenje ključno dokazno sredstvo. Sve lijepo izgleda na papiru. U praksi je lakše obezbijediti trinaestu platu zaslužnim državnim službenicima nego paravan ili opremu za promjenu glasa zaštićenih svjedoka. Za neke stvari ne treba novac, već samo pažnja da se ne bi više dešavalo da branilac obznani ime zaštićenog svjedoka. Ako se tako nastavi, pravosuđe će ostati bez najvažnijih dokaza u predmetima ratnih zločina, koji, tu bar nema dileme, moraju biti kažnjeni.