Smisao procesuiranja ratnih zločina jeste prvenstveno zadovoljenje pravde. Stoga bi se suđenja optuženima za ratne zločine morala provoditi na više nego fer način i uz posebno vođenje računa o žrtvama.
Primjer bugojanskog Hrvata Drage Žulja, koji je svjedok optužbe u procesu koji se vodi protiv Nisveta Gasala, Musajba Kukavice, Enesa Handžića i Senada Dautovića, pokazni je primjer načina na koji se ratni zločini procesuiraju u BiH.
Žulj je pri davanju iskaza na Sudu BiH rekao kako mu je večer uoči svjedočenja prijetio izvjesni Mujo Duraković. I to je ušlo u zapisnik. I nikom ništa.
Tužiteljstvo BiH je potvrdilo kako zna za slučajeve zastrašivanja svjedoka, no ne sjećamo se da je ikada nešto po tom pitanju poduzeto.
Čak i kad je svjedoku zaštićen identitet ništa mu ne garantira sigurnost, jer i obrana i tužiteljstvo znaju o kome se u stvari radi.
Institucija zaštite svjedoka postaje, dakle, prilično besmislena.
No, bilo bi dobro kada bi slučaj Drage Žulja, ili čak bugojanskih Hrvata bio jedini u BiH.
No čini se kako je zastrašivanje svjedoka postala praksa u našoj zemlji.
Sjetimo se suđenja za ratni zločin počinjen nad Bošnjacima u zgradi "Vranica" u Mostaru kada su svjedoci nekoliko puta davali proturječne iskaze, a na kraju izjavili kako se ničega više ne sjećaju.
Žulj je sudu jasno rekao kako osobno poznaje ljude koji su odbili svjedočiti protiv Gasala i ostalih zbog straha za vlastitu kao i sigurnost svoje obitelji.
Pitanje sigurnosti svjedoka u procesima za ratne zločine se mora žurno riješiti, inače BiH nikada neće proći ratnu katarzu.