Hapšenjem Gorana Hadžića, posljednjeg haškog bjegunca, Srbija je s leđa skinula i posljednji teret, ali ne i jedini kada je u pitanju saradnja sa haškim tribunalom.
Ova haška sapunica, koja traje zadnjih petnaestak godina, konačno je završena i najteži dio posla je završen. Generali, pukovnici, obavještajci, političari i gotovo svi oni koji su za nešto bili pitani tokom ratnih sukoba sada su u ćelijama evropskih zatvora ili pred sudijama, političkog i uglavnom nimalo Srbima naklonjenog Suda u Hagu.
Nema više uslovljavanja Ratkom Mladićem, Goranom Hadžićem i Radovanom Karadžićem, nema više priča evropskih diplomata da Srbija štiti zločince i nema dnevnopolitičkih prepucavanja, barem kada je Hag u pitanju.
Srbiji su prilikom zatvaranja "teške i krvave stranice naše istorije", kako to reče predsjednik Srbije Boris Tadić, čestitali gotovo svi evropski i svjetski zvaničnici. Oni koji su posljednjih desetak godina obilazili Srbiju, prijetili, ucjenjivali i o njoj u diplomatskim centrima moći pričali i što jeste i što nije. Isti oni zvaničnici koji o Srbiji u protekloj deceniji nisu lijepu riječ izgovorili, koji su je nemilosrdno kritikovali i potcjenjivali.
Ako izbog čega, onda zbog tih zvaničnika, trebalo je završiti posao i u Hag poslati sve one koji su optuženi za ratna dešavanja. Sada se samo treba nadati da će ti zvaničnici ispuniti ono što su godinama obećavali i Srbiji otvoriti put ka EU. Treba posjetiti i na riječi Tadića da je Srbija dokazla da se drži svoje riječi, te da je sada na Evropskoj uniji da dokaže to isto.