Veliki broj građana se sa sjetom i kroz maglu sjeća sjajnih i užurbanih pogona industrije naoružanja bivše Jugoslavije koje je izvoženo u više od 40 zemalja širom svijeta.
Još jedan od velikih domaćih paradoksa je upravo taj da je bivša Jugoslavija prije užasnih ratnih okršaja na njenim prostorima bila renomirano svjetsko ime industrije naoružanja.
Tako i danas u svijetu na rang-listi veoma dobro kotiraju ex-Yu tenkovi T 84, te "Zastavine" puške i pištolji, koji su proizvođeni po ruskim licencama.
Poznato je da se čak 80 odsto kompletne industrije naoružanja zemlje nalazilo u BiH i Srbiji i najveći dio se proizvodio kooperativnim poslovima između upravo ove dvije zemlje, te da je ovaj proizvodni sektor BiH tada zapošljavao čak 40.000 radnika.
Danas ovakvu saradnju nije moguće ostvariti, jer danas kroz pogone teslićkog "Zraka", banjalučkog "Čajavca", "Jelšingrada" i "Kosmosa" i "Fabrike specijalnih transmisija" iz Istočnog Sarajeva duva promaja i oni zjape gotvo u potpunosti prazni.
Sa druge strane, vlasti Srbije još prije nekoliko godina uvidjele su ogroman potencijal svoje namjenske industrije i velikim koracima ponovo osvajaju strana tržišta.
Postavlja se logično pitanje: U čemu je kvaka? Kako iz veoma sličnih uslova naše komšije uspiju napraviti privredni procvat, a mi gubitke i neuspjeh.
Kada se vlasti prestanu izvlačiti s obrazloženjima o ogromnim i nagomilanim dugovanjima ovog sektora, komplikovanom privrednom ambijentu, te maloj konkurentnosti proizvoda, promaja prazne domaće fabričke hale na kraju sama kaže jedini istinit odgovor, a on glasi: Klasični nemar.