Suština 8. marta u Bosni i Hercegovini je zaboravljena i uglavnom se svela na kurtoazno čestitanje, poklone "za smanjenje osjećaja krivice" ili iz čistog trenda.
Većina stanovnika, i ženskih i muških, ne zna šta je zapravo datum 8. mart - on se kod nas obilježava kao dan majki, dan baka, dan žena, s idejom da je to vrijeme da se proslavi neki jubilej i to je možda prava slika položaja i prava žena u BiH.
Biću slobodna i reći da prava postoje, ali su njihovi implementacija i poštovanje skoro isključivo svedeni upravo na same žene, koliko će se one izboriti za to pravo. Diskriminacija je prisutna na svim nivoima i postaje veća, a ne manja. Istini za volju, i sva tijela koja su formirana za brigu o ženama i promociju prava žena svedena su na formu, suštine i implementacije fali u svim segmentima. I dalje na rukovodećim mjestima imamo daleko manje žena, što je viši stepen obrazovanja sve je manje osoba ženskog pola koje postižu ta zvanja, neka zanimanja i pozicije su i dalje neprikosnoveno rezervisana za drugi pol. Sposobnost sistema da da ženi identičan položaj kao i muškarcu, ni manje ni više značajan, ide silaznom putanjom bez neke jasno vidljive kočnice ili zaokreta u drugom pravcu.
Pandemija virusa korona je pokazala slabosti svih društava, pa i našeg u raznim sferama. Krhka finansijska nezavisnost žene postala je još krhkija, opterećenost obavezama veća, briga o djeci, o adekvatnom školovanju, rad od kuće i slično - ženama su donijeli nove izazove i obaveze, a sa druge strane nigdje nisu rasterećene.
Reklame i novoformirane sintagme da savremena žena treba da bude multipraktična i da se to očekuje od nje, ali i da ona treba jedino tako da vrednuje sebe, su ozbiljna zamka koja može trajno da ošteti fizičko i mentalno zdravlje svake žene. U doba pandemije imamo nagli porast rodno zasnovanog i porodičnog nasilja. Rodno zanovano nasilje u poslovnom i porodičnom okruženju je u nekim zemljama EU poraslo i za više od 20 odsto. Kod nas nisu rađena adekvatna mjerenja i studije, ali u ovakvim aspektima ni mi ne zaostajemo, nažalost.
Međutim, najveći problem i dalje ostaje nemogućnost izlaska iz okruženja uznemiravanja i zlostavljanja zbog niza faktora koje sama žena ne može da riješi ukoliko sistem nije dovoljno osjetljiv, a sistem je trenutno došao do zakonskih rješenja koja su mahom dobra. Ima i dosta loših, kao onih u sferi politike kažnjavanja počinioca rodno zasnovanog nasilja. Osnaživanje žena i osnaživanje zajednice da prepozna žrtvu i da reaguje još je potpuno ili skoro potpuno zakazalo.
Nisam pristalica teze da žene treba da se izbore za svoja prava - jer žene, mi smo tu, postojimo, radimo, živimo, imamo svoja prava i ne treba da se borimo za njih, nego samo zajednica treba da ih poštuje. Jedan od ozbiljnih izazova je usklađivanje realnog stanja i života s Porodičnim zakonom i Zakonom o radu. Mislim da su tu ozbiljni izazovi za društvo i zajednicu. Pri tome, ti izazovi su najviše u pravcu prihvatanja da ako želimo zdravo društvo, djecu koja su dobri učenici, koja se razvijaju i rastu, ako želimo da društvo raste i razvija se - moramo rasteretiti žene od prevelikog broja obaveza koje imaju. Najveći izazovi zasigurno su povećanje broja žena koje su finansijski nezavisne i veća i sveobuhvatnija borba protiv rodno zasnovanog i porodičnog nasilja. Ovo je zaista ozbiljan problem u BiH i velika prepreka za bolji položaj žene u društvu.
Žena je stub društva - biološki, sociološki, edukativno, radno, moralno i u svakom drugom smislu - taj stub treba jačati, a ne potkopavati.