Prošle sedmice u Žepču na ulice su protestujući zbog premlaćivanja učenika, njihovih sunarodnjaka, prvo izašli srednjoškolci hrvatske, a potom i bošnjačke nacionalnosti. Josipa su istukli Bošnjaci, Senada – Hrvati!
Neupućeni u žepačku i bh. svakodnevicu pomislili bi kako su demonstracije srednjoškolaca, uistinu bile upućene protiv nasilja. Tako bi možda pomislio i Miroslav Lajčak, u čijoj zemlji Slovaci i Česi sjede u istoj školskoj klupi, a nikako u "dvije škole pod jednim krovom".
Da roditelji žepačkih srednjoškolaca žele da im djeca odrastaju bez nasilja, oni bi to ličnim primjerom dokazali. Josip i Senad 1995. godine imali su po tri godine i sigurno da nisu znali ni gdje je linija razdavajanja, ko su "njihovi", a ko "naši". Ne sjećaju se oni ni Dejtona, ali su godinama izloženi pričama u kojim "njihovi zlostavljaju naše" ili "naši praštaju, a njihovi ne". Valjda su brižni roditelji zaboravili da njihovi mezimci kad–tad trebaju izaći iz kuće i krenuti u svijet. U svijet, u kojem, i prema Bibliji i Kur'anu, treba oprostiti, biti prije svega čovjek. U Holandiji, Švajcarskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji..., svagdje osim kod nas, Aboridžin, Hrvat, Srbin, Bošnjak, Flamanac, Nijemac, Rus, Marokanac... idu u jednu školu i uče istu matematiku, pa čak se mogu i međusobno voditi za ruku ili pod ruku.
U Žepču, odakle već vijekovima 40 odsto mladih odlazi u evropske i svjetske države, znali bi da svoju djecu trebaju pripremati za život i ekonomiju, a ne mržnju. Da po znanje ne trebaju ići daleko, najbolje govori primjer mladića koji kaže, kako u gradu odakle se vratio u Žepče, nije imao problema što su mu najbolji drugovi bili Vladan i Željko.