Ovu državu (kao geografski pojam) i zemlju (kao primjer privatne i državne svojine) kao da je neko prokleo pa gotovo dvije decenije unazad na leđima nosi balast opstajanja zahvaljujući tuđoj milostinji.
Rane koje još nisu zacijelile od proteklog rata, iako je on okončan sada već davne 1995. godine, ovdašnji narod će nakon razornih poplava ponovo liječiti godinama, možda i desetljećima. Kako to izgleda kada ionako siromašnu državu pogodi kataklizma ekstremnih razmjera, proteklih sedmica upoznao je i cijeli svijet, ali prvenstveno zahvaljujući velikom Novaku Đokoviću, a potom i ovdašnjim sportskim ambasadorima koji su slijedili njegov primjer. Oni su, najprije, bili ti koji su sav svoj marketinški potencijal stavili u službu pomoći bespomoćnom narodu BiH i Srbije, ukazujući najvećim svjetskim medijima da bi im tragedija naroda u regiji, iako daleka, morala biti makar novinarski izazov.
Bogu hvala, najgore je već prošlo, ali tek slijedi najteže. Država, siromašna i (p)opljačkana kakva jeste, nema bukvalno nikakvih resursa za brzi oporavak, još manje za pomoć desetinama, hiljadama preživjelih koji su ostali bez ičega.
I onda se ponovo ukazala ona međunarodna - humanitarna. Iako se i od same pomisli na ovaj termin mnogima okrene želudac (i to ne samo zbog asocijacija na rat), bez ovakvog vida civilizacijskog suosjećaja sa unesrećenima ovdje bismo uistinu gledali tragediju kakvu Evropa ne pamti.
Prema najavama iz ključnih međunarodnih institucija, BiH može očekivati nekoliko stotina miliona eura urgentne pomoći, što kroz humanitarne programe, što po najpovoljnijim kreditnim linijama. Kolika će se cifra na kraju podvući zavisi od završne procjene štete koja će biti gotova 18. juna.
U svemu, ključni zadatak koji se postavlja pred međunarodnu zajednicu jeste osigurati da sve i jedna marka dođe do unesrećenih, a ne završi u džepovima ovdašnjih gospodara života i smrti.