Danas je u prihvatnim centrima još čak oko 5.000 osoba, pristiglih u zajednički smještaj nakon elementarne nepogode koja je zahvatila našu zemlju i dodatno osiromašila građane u ugroženim područjima.
Svaki dan se pitaju kada će opet imati dom, pa i gdje će ga uopšte moći opet izgraditi. Žive od humanitarne pomoći, spavaju na doniranim ležajima, nose tuđu odjeću, kao i mnogi koji samo borave u svojim kućama.
Ono za šta su radili i izdvajali 50 godina uništeno je u nekoliko minuta. Nekima i drugi put od rata u BiH. I ne samo njima, ljudima u prihvatnim centrima koji još ne mogu "priviriti" mjestu gdje je nekada bio dom niti otići negdje drugo. Života više nema da se krene ispočetka i jedina nada su im donacije i pomoć iz inostranstva. Pa makar da osiguraju osnovne uslove za život.
Nakon spasavanja žive glave u toku je raščišćavanje i borba protiv zaraza. Ljudi pokušavaju osposobiti svoje domove za život, a neki ih više neće imati tamo gdje su bili do početka maja.
Veliki broj je u kolektivnim centrima i zato se sada kao prioritet stavlja stvaranje uslova za stanovanje i obnova objekata, kako bi se ljudi vratili tamo gdje klizište nije u nepovrat odnijelo dom. Mnogi su u poplavama izgubili i izvor prihoda, pa se kao prioritet nameće i pomoć u poljoprivredi. Koliko će je biti i koliko će se uspjeti nadoknaditi izgubljeno ne može se procijeniti, ali sigurno je da neće sve. Pitanje je samo koliki će gubitak biti na kraju.
Mnogo se novca za ove potrebe očekuje od donatorske konferencije sredinom jula. Sakupljaju se sredstva na računima vlasti, donose odluke o solidarnosti kroz plate uposlenih i penzije penzionera. Razmjere štete još se procjenjuju.
Donacija za hranu, higijenu, alate je sve manje, ali su srećom i dalje dovoljne, bar u većini mjesta, da pokriju sve. Nadati se da će biti dovoljne i dok se ljudima u prihvatnim centrima ne počne rješavati krov nad glavom.