Koliko djece u BiH preživljava torture roditelja, vaspitača, rodbine, nastavnika... U ovoj državi niko ni približno ne zna taj podatak.
Slučaj zlostavljanja dvije djevojčice iz Novog Travnika, koje su spas od svog oca i maćehe našle bijegom u šumu, najbolje pokazuje koliko se na ovom polju ništa ne radi.
Činjenica je da u BiH plate prima armija ljudi koja bi trebalo da vodi brigu o djeci. Međutim, činjenica je i da je pomenuti slučaj pokazao da ne postoji koordinacija u radu između škole, socijalnih službi, policije, tužilaštva i sudova.
Istina je da niko ne može da kontroliše šta se dešava iza četiri zida svake porodice u BiH, ali se zato mora postaviti pitanje kako se niko nije zapitao zašto djevojčica koja je bila odličan učenik ne dolazi više u školu, ili zašto su komšije i njihova rodbina koji su znali za sve ovo ćutali godinama.
Jedini razlog za to je nepovjerenje u institucije sistema koje iz dana u dan daju svima sve više argumenata da se državni službenici uglavnom zapošljavaju kako bi bile zadovoljene stranačke kvote.
Ostaje nam da se zapitamo, iako odgovor znamo, da li neko u institucijama zna za frazu: "Postupio po službenoj dužnosti". Da primaju dobre plate za ovdašnje prilike, za njih nije problem, ali kada treba da dignu zadnjicu iz činovničke fotelje, izađu malo na teren i pokušaju na licu mjesta da utvrde stanje, to već predstavlja problem.
Nažalost, svjedoci smo da u posljednje vrijeme mediji i dio nevladinog sektora postaju glavni nosioci borbe protiv zlostavljanja djece. Ako i država želi istinski, a ne pod pritiskom javnog mnjenja, da se uključi u tu borbu, pod hitno mora da pooštri zakone o zlostavljanju djece i da nađe način da pokrene birokratski aparat kako bi on konačno počeo da radi u interesu najugroženijih.