Pozivanjem roditelja da učenike ne šalju na nastavu, Stevan Milić, predsjednik Sindikata obrazovanja RS, grubo je prekršio profesionalne i moralne principe. Ali i zakon.
Zašto je sindikalni vođa prosvjetara pokušao, a možda i uspio, da zloupotrijebi mališane, pitanje je kojim bi trebalo da se pozabave sve institucije. Nisu roditelji, a još manje đaci, članovi Sindikata.
Da se razumijemo, niko prosvjetnim radnicima ne spori pravo da iskažu svoje nezadovoljstvo, ali za to postoje zakonom propisani načini kojim nisu obuhvaćeni oni koje bi trebalo da štite, a ne da ih prizemno iskorištavaju.
Istina, gospodine Miliću, Vaša je obaveza da se borite za one koje predstavljate, ali se to, da podvučem - ne odnosi na učenike!
Djeca imaju pravo na nastavu, pravo da steknu znanje, nauče, da budu najbolji u razredu, generaciji i postanu ponos svojih roditelja, ali i države. To ne mogu da ostvare ako ignorišu nastavu.
Dolazak na časove im niko ne smije zabraniti, a najmanje se to očekuje od ljudi čije bi funkcije trebalo da budu usko vezane sa povećanjem kvaliteta nastavnog procesa.
Milić je, inače, bio dugogodišnji profesor u Gimnaziji u Mrkonjić Gradu, koju sam i sam pohađao. Sa Vaših časova, sjetićete se, profesore, nisam izostajao, a da sam to činio sigurno bi se i sami osjećali poraženim, kao čovjek. Zamislite, kako je nastavniku koji s dnevnikom u ruci uđe u praznu učionicu?
Stoga, predsjedniče Sindikata obrazovanja, nema opravdanja to što pozivate učenike da ne dolaze na časove vaših kolega. Imate vi u zakonu sasvim dovoljno mogućnosti da ostvarite vaše ciljeve. Treba da ga se pridržavate.