Prije pet godina u Klašnicama je 14-godišnja djevojčica digla ruku na sebe. To je bio drugi tragičan slučaj u veoma kratkom vremenskom razmaku. Maturantkinja je suicid najavila razrednici, koja je pred ostalim vršnjacima obezvrijedila njena osjećanja. Javnosti do danas nije poznato kako su se obrazovni i pravni sistem odredili prema nepedagoškom postupku, iako je i od toga zavisio moralni epilog za najmanje jednu generaciju.
Epizodu vršnjačkog nasilja djeca su ljetos simulirala na ulicama Banjaluke. Njihov sukob, osmišljen u istraživačke svrhe, izazvao je zdravu reakciju samo kod dvoje ljudi. Za ostalih 98 gledalaca, to je bila "samo" igra (gladijatora) za koju niko "nije nadležan".
Vršnjačka svirepost i agresija nisu fikcija. Naprotiv. Posljedice našeg postkonfliktnog društva vrlo su realne i vidljive. To su duboke rane na tijelima srednjoškolca iz Teslića. Ili 14-godišnjaka iz Sarajeva. Odnosno, u životima porodica Mrnjavac, Mahmutović, Lovrenović, Janković…
Djeca nisu uzrok nasilja. Nasilje nije problem djece. To je posljedica. Zajedničko problemsko pitanje svih društava u regiji. Na njega je neophodno naučno odgovoriti. Raditi iskreno i posvećeno na prevenciji, razvoju i osnaživanju društvene empatije, osjećaja solidarnosti i socijalnih vještina. I u tom procesu animirati i medije.
Postoji dovoljno razloga da se provedu hitne i sistemske reforme u vaspitno-obrazovnom odgoju, referentnim oblastima obrazovanja, socijalne zaštite, mentalnog zdravlja, psiho-socijalnog razvoja djece i mladih, zaštite socijalno osjetljivih.
Zastrašujuće je da sebi danas postavljamo pitanja: da li je škola i dalje bezbjedno mjesto? Podstiče li ili zapravo koči razvoj i napredak ovakav sistem odgoja i obrazovanja? Je li nasilje odgovor? Da li je empatija i dalje pozitivna emocija i društveno prihvatljivo osjećanje!? Koliko je naše odsustvo odgovornosti i solidarnosti postalo gotovo srazmjerno indolentnosti i stepenu tolerancije prema neprihvatljivom?
Postoje i zakonske obaveze i standardi koje je neophodno ostvariti. Među njima je i UN konvenciju o pravima djeteta. Ovaj dokument je propisao obaveze vlada, predstavnika vlasti i svih članova društva, a utemeljen je na nediskriminaciji, pravu na život, opstanak i razvoj, poštovanje stavova i mišljenja, izgradnji zajednice od najboljeg interesa za dijete.