Stojanu Župljaninu, ratnom šefu banjalučke policije, škljocnule su lisice na rukama, poslije gotovo devetogodišnjeg izbjegavanja potjere, čime je, matematički gledano, haški problem za broj manji.
U političkom smislu, slučaj "Župljanin" može se staviti u kontekst želje vlasti Srbije da u osjetljivom trenutku pokažu da to što još nema vlade, ne znači da nemaju želju da se oslobode haškog bremena i time prokrče put prema Evropskoj uniji.
Hapšenje bjegunca, koji se godinama vrlo vješto skrivao, došlo je u pravi trenutak, upravo kad je Srbiji prijetilo da Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju ne stupi na snagu, zbog protivljenja pojedinih evropskih zemalja, Holandije, prije svih.
Sam Župljanin nema i nikada nije imao epitet politički izuzetno bitnog bjegunca, ali tajming u kojem je uhapšen sa sobom nosi veliki politički značaj. Potraga za haškim bjeguncima nikada nije bio isključivo policijski, već političko-obavještajni posao, što se, možda, najbolje vidi na slučaju "Karadžić".
Stvari su, u suštini, okrutne s koje god strane da se analiziraju: Župljanin Srbiji, u političkom ili bilo kojem drugom smislu, ništa ne znači, a s druge, praktične strane gledano, mnogo ga je lakše naći nego Mladića. Zato je i Župljanin sada u zatvoru, i zato ga Mladić, ako se nešto drastično ne promijeni, neće skoro vidjeti.
Hapšenjem Župljanina, Srbija nije pomogla samo sebi, već i Republici Srpskoj, jer je on, primarno, bio njihova obaveza. Vlasti u Banjaluci, objektivno, osim presijecanja jatačke mreže, i ne mogu mnogo toga da urade kod hapšenje preostale trojice. Jedino ako još neko, osim NATO-a, vjeruje u to da se Karadžić skriva u svom komšiluku.