Postoji više vrsta ovih poremećaja, u zavisnosti od stepena izraženosti, a terapija se sprovodi u saradnji sa psihologom i logopedom.
Da bi de dijete naučilo da čita i piše mora dobro da vidi, čuje, govori i ima razvijenu motoriku šake.
Ove vještine najčešće se razvijaju do otprilike desete godine kada se automatizuju, ali u slučajevima kada se to ne dogodi dolazi do poremećaja čitanja (disleksija) i pisanja (disgrafija i disortografija).
Disleksija je poremećaj prilikom učenja čitanja koji se manifestuje premještanjem redoslijeda slova u riječi, izostavljanjem ili dodavanjem slova. Dijete koje pati od ovog poremećaja uglavnom zastaje prije nego što treba da pročita riječ, ponavlja prvo slovo više puta, "sjecka" višesložne riječi na slogove, odvojeno čita riječ po riječ i ne poštuje znakove interpunkcije. Osim toga, nepravilno diše tokom čitanja, a poslije čitanja ne zna šta je pročitalo.
Disgrafija je poremećaj u savladavanju vještine pisanja prema pravopisnim pravilima, koja se vide u različitim greškama. Kako se pisanje posljednje razvija i moguće je naučiti ga jedino ako su se prethodne vještine i sposobnosti razvile kako treba, dijete koje pati od disgrafije ne pravi razmake između slova, okreće slova na suprotnu stranu, meša ih... Poremećaj se ogleda i u nevrednom rukopisu i loše postavljenim slovima u prostoru stranice.
Drugim riječima, kod djece sa ovim problemima nivo čitanja i pisanja niži je od očekivanog s obzirom na djetetov uzrast i inteligenciju.
Dijagnostikovanje disleksije i disgrafije vrlo je složeno i podrazumijeva nevrološki, ORL, pregled sluha, ali i procjenu intelektualnih sposobnosti, orijentacije, koordinacije, grafomotoričkih vještina i sposobnosti auditivne i vizuelne percepcije. Postoji više vrsta ovog poremećaja, pa u zavisnosti od stepena izraženosti riječ je o laganoj, izraženoj disgrafiji i agrafiji, odnosno potpunoj nesposobnosti pisanja.
Ako su greške koje se javljaju u pisanju posljedica teškoća u izgovoru ili slušnom razlikovanju glasova, riječ je o fonološkim disgrafijama. Vrlo je čest slučaj da dijete ima i disleksiju i disgrafiju, ali se ova druga mnogo teže ispravlja.
Disgrafija ima mnogo oblika i mogu je izazvati spoljni uticaji na dijete u razvoju, lošije kratkotrajno pamćenje, problemi u obradi riječi i vizuelnoj percepciji, "greška" u radu moždanih hemisfera, ali može da bude i nasljedna što je jako rijetko.
Naučnici ni danas nisu sigurni šta je glavni uzrok ovih poremećaja, niti imaju jedinstvenu teoriju zašto do njih dolazi.
Disleksija se javlja u najranijem djetinjstvu, a uglavnom se otkriva kada dijete pođe u školu. Ipak, postoje simptomi koji već u ranom djetinjstvu mogu da ukažu na pojavu disleksije i disgrafije, kao što su kašnjenje sa govorom, slabiji govorno-jezični razvoj, siromašan rječnik, agramatične rečenice (na primjer, plavi nebo, pet djece...), nemogućnost da se sjeti neke riječi, loša orijentacija, slaba motorika, nezainteresovanost za crtanje, brojeve i slova...
Kada se djetetu dijagnostikuje disleksija ili disgrafija, terapija se sastoji iz posjeta psihologu i logopedu, a cilj je da se poboljšaju vještine, unaprijedi grafomotorika, razumijevanje teksta, umanji ili otkloni otpor prema čitanju.
Ukoliko primijetite bilo šta što bi moglo da ukaže na ovaj poremećaj, treba što prije da se obratite stručnjaku, jer što se ranije otkrije poremećaj se i brže savladava. Djetetu koje ima ovakve probleme potrebna je stručna pomoć, ali još više podrška roditelja i bliskih osoba, jer može da razvije strahove i loše odnose sa okolinom.
Dijete koje ima disleksiju ili disfgrafiju nikada nemojte da kažnjavate ako izbjegava čitanje i pisanje, niti mu govoriti da je lijeno ili bezobrazano. Kada vježbate nikada ga nemojte požurivati i gubiti strpljenje. Potrebna mu je pohvala za sve što dobro uradi, pa ga nagradite svaki put kad uspije. Otvoreno pričajte sa njim, hrabrite ga i pitajte šta ga muči, o čemu razmišlja, čega se plaši. O problemu pričajte i sa učiteljicom i školskim psihologom, uključite i osobe koje provode dosta vremena sa njim.
Kod logopeda se na osnovu simptoma i obavljenih pregleda određuje individualni plan za svako dijete.
Jako je važno da roditelji učestvuju u terapiji, jer je ona vrlo kompleksna i uključuje različite vježbe govora, razlikovanja, pamćenja, analize i sinteze glasova, vizuelnog pamćenja i razlikovanja slova...
Istraživanja su pokazala da se ovi poremećaji češće javljaju kod dječaka nego kod djevojčica, kao i da je broj djece sa ovim problemima u porastu.