Ples, košarka, odbojka, dramska sekcija samo su neke od aktivnosti koje djeca mogu da pohađaju već od četvrte godine života.
Iako se čini da hobiji služe samo kako bi se djeca zabavila, njihove prave vrijednosti su zapravo mnogo veće. Stručnjaci navode da hobiji djeci pomažu u samopouzdanju i izgradnji identiteta. Kada počnu da se bave nečim što su sami odabrali, s vremenom u tome postaju sve bolji, njihovo samopouzdanje raste, što pozitivno utiče na formiranje cjelokupne ličnosti.
Psiholog Aleksandra Arsenijević-Puhalo napominje da je dobro da djeca imaju određene sklonosti ka nekom hobiju, kao i da ih treba usmjeravati i podržati u toj oblasti koja je za njih interesantna. Dodaje da je to važno jer se dijete kroz hobi razvija ne samo intelektualno, već je evidentan i razvoj socijalnih i emotivnih aspekata ličnosti.
"Dakle, formira dobru sliku o sebi, dobru sliku o drugima, uči da dijeli i da nauči neka pravila grupne dinamike, da pobjeđuje, ali i da prihvati poraz", pojašnjava ona.
Prema njenim riječima, hobiji su zahvalni za zdrav stil života, jer se dijete usmjerava da energiju koju ima kanališe na jedan društveno poželjan način te mu se ne ostavlja prostora za devijantne oblike ponašanja.
"Bitno je da roditelj razgovara sa djetetom i usmjeri ga ka onom što dijete želi, što ga ispunjava i čini srećnim", kazala je ona.
Istakla je da ne bi bilo dobro da roditelji neke svoje neispunjene ciljeve projektuju kroz dijete.
Marija Kelečević, trener u Plesnom klubu "Atika", navodi da je za najmlađe, odnosno za predškolski uzrast najbitniji faktor rad, ali i zabava.
"Djeca su jako mala i u tom periodu su jako sposobna i fleksibilna i dobro je da se počnu baviti bilo kojom aktivnošću što ranije", navela je ona.
Smatra da je za djevojčice ples najprikladniji od svih sportova, jer ih uči gracioznosi i eleganciji te dodaje da je neophodno animirati dječake da se počnu baviti plesom, s obzirom na to da često misle da su "smotani".
"Sport se nameće kao dobra aktivnost koja djeci spontano pomaže da uđu u interakciju sa svojim vršnjacima", smatra Filip Babić, trener u banjalučkoj školi sporta "Casper". On ističe da roditelji danas sve manje vremena posvećuju djeci, kao i da iz tih razloga ona provode mnogo vremena za kompjuterom ili pred TV.
"Kada djeca dođu u određeni uzrast, od osam ili devet godina roditelji se sjete da bi ih trebalo negdje uključiti, što je pogrešno", kaže on. Banjalučanka Milica Marčeta ima šestogodišnjeg sina koji je pokazao interesovanje za sport, a prvenstveno za košarku. Ona je istakla da primjećuje da ga to usrećuje i čini zadovoljnijim.
"Moj sin je veoma druželjubiv, ali iz nekog razloga, kada je bio mali, nije htio da ide u vrtić. Smatrala sam da od malih nogu treba da ima neku aktivnost kojoj bi se radovao. Upisala sam ga u školu sporta i, družeći se sa djecom i divnim mladim trenerima, zavolio je treninge", rekla je ona.
