Mnogi roditelji se u današnje vrijeme žale kako je djecu teško motivisati na učenje, jer se ne mogu fokusirati, te da im uvijek nešto drugo, poput telefona, odvraća pažnju.
Zbog toga smo odlučili da provjerimo kako da djecu motivišete da se "prihvate knjige", te vam u nastavku donosimo nekoliko savjeta.
Na kome je odgovornost u vezi sa školskim obavezama?
Savjetuje se da roditelji postepeno, u skladu sa uzrastom djeteta, prepuštaju odgovornost za školu upravo djetetu. To znači da đak treba da počne sam spremati torbu za školu, pisati zadaću, uzimati knjige za lektiru, navijati sat i sl.
Naravno da se sve to ne očekuje od prvačića, ali već kroz nekoliko mjeseci većina djece mogla bi da preuzmu brigu o spremanju torbe, a i veći dio brige o svojoj zadaći.
Osim brige za obaveze, važno je da roditelji imaju na umu da dijete ide u školu zbog sebe i da se taj stav osjeća u razgovorima koje vodi s njim. Iz takvog odnosa proizlazi način komunikacije i razgovora koji djetetu ne ubija volju za učenjem već ga motiviše.
Slušanje umjesto prigovaranja
Često roditelji prave grešku kod stalnog ispravljanja, prigovaranja djetetu i dijeljenja savjeta na svakom koraku. To ometa komunikaciju na svim poljima, a kada je u pitanju škola i učenje, djeca se uče da ne mogu sama riješiti problem, te da to za njih čine roditelji i da je najbolje da poslušaju šta im je rečeno.
Često takav odnos razvija pasivan otpor kod djece, a čak i ona koja se ne opiru nauče da probleme rješavaju roditelji, pa se manje trude. Tako u školi ne pokušavaju da razumiju gradivo, očekujući da će im to poslije objasniti roditelji, puštaju da dobiju loše ocjene, skrivajući ih, kako ne bi bilo prigovaranja, te se prave da razumiju i što ne razumiju, da ne bi bilo kritikovanja ili savjetovanja.
Zbog toga je važno da roditelji pitaju dijete šta želi, kakvu pomoć očekuje, te da procijene šta može samo uraditi, a gdje mu je zaista potrebna pomoć. Cilj roditeljstva je da osposobi dijete da postane samostalna osoba, a to podrazumijeva i samostalnost u školi, bilo da je u pitanju učenje i briga za svoj uspjeh, bilo da je u pitanju odnos s vršnjacima i učiteljima.
Podržavati, ohrabrivati, poštovati
Umjesto kritikovanja, prigovaranja ili potkupljivanja djeteta, potrebno ga je podržavati, ohrabrivati, poštovati i vjerovati u sposobnost djeteta da samo savlada probleme i uspije u onom što želi. Više razumijevanja u razgovoru, tolerancija na greške, usmjerenost na dijete, a ne na svoja osjećanja, važni su za djetetovu motivaciju za dalji rad.
Djetetu je za savladavanje novog gradiva potrebna podrška i ohrabrenje, te povjerenje da ono to može, a njemu će pomoći roditelj koji ga razumije, koji pokaže da zna da mu je to teško, te da ne zna kako bi mu pomogao, nudi mu pomoć, ali je ne nameće. Vrlo često dijete koje osjeti saosjećanje i prihvatanje od strane roditelja preuzima svoju odgovornost nakon što se izjada ili kratkoročno odustane od zadatka, te se vraća i nastavlja sa radom.
Realnost, a ne perfekcionizam
Iako su perfekcionisti često uspješni u školi, to nije uvijek dobar izbor, jer njima nikad nije nešto savršeno, a perfekcionizam je karakteristika koja često kasnije vodi prema nekoj vrsti nezadovoljstva.
Kako navode stručnjaci, djeca koja odrastaju s roditeljima previsokih očekivanja prosto prestanu pokušavati, ne trude se, te u startu očekuju neuspjeh ili gube svaki interes za postizanje uspjeha, jer znaju da nikad neće zadovoljiti očekivanja.
Njih još kroz osnovnu školu roditelji tjeraju do relativnog uspjeha, ali u srednjoj više ne ide tako lako, te sve vrijeme odaju utisak da ih to sve uopšte ne zanima. No, i oni su nezadovoljni, ali to kriju od drugih i od sebe, te odustaju jer im je bolno uvijek iznova slušati kako nisu uspjeli dostići roditeljska očekivanja.
Realan roditelj zna koliko njegovo dijete može, ali i koja područja njegovo dijete zanimaju, a koja ne. Za dijete je najbolje kada je očekivanje u nivou sposobnosti ili tek malo više, ali previsoka očekivanja mogu štetiti djeci.
Takav roditelj će shvatiti kada je dijete zadovoljno četvorkom koju je dobilo ili kada je ta četvorka taman ono što je zaslužilo ili koliko može, te ga podržati kao dobar uspjeh.
Primjer vrijedi više nego riječ
Djeca koja vole da uče obično žive u porodicama u kojima se znanje cijeni, u kojima roditelji dopuštaju pitanja, različita mišljenja i sl. Takvi roditelji vole kad dijete traži odgovore, objašnjenja, i daje svoje mišljenje. Oni znaju razlikovati raspravu od svađe i cijene dobar argument, bilo da su ga sami smislili ili da je stigao od djeteta.
Djeca rastu uz knjige i roditelje koji čitaju, idu na okupljanja odraslih na kojima slušaju zanimljive rasprave i na kojima sami mogu iznijeti svoje stavove. Podsticanje propitivanja okoline i razloga zašto su stvari onakve kakve jesu, podsticanje razmjene mišljenja i stavova, te propitivanja autoriteta i traženja argumenata za i protiv određenih stavova važni su za održavanje dječje znatiželje i želje za učenjem.
Pomozite djetetu da stekne radne navike
Iako je nemoguće steći radne navike tek tako, najvažnije je raditi na tome. Djetetu treba pomoći da ustali svoje vrijeme za učenje, da usvoji ritam rada s više kratkih pauza, te da bude nagrađeno nakon obavljenog posla, na primjer, izlaskom napolje s prijateljima, igranjem video-igrica, odlaskom u bioskop... Navika ponavljanja nakon škole i svakodnevnog učenja pomalo pomaže da dijete ostane uspješno u školi i kada gradivo postane teže i obimnije, a ispitivanje u školi rjeđe.
Podstičite učenje s razumijevanjem
Učenje napamet čini učenje dosadnim, teškim i besmislenim, zbog čega je bitno podsticati dijete da postavlja pitanja zašto je to tako, kako je do toga došlo, te da nađe smisao u onom što uči. Treba im pomoći da shvate koliko je korisno ono što uče, kakve to ima veze sa već naučenim gradivom.
Učenje ne smije biti ograničeno samo na školu ili zadaću, već ono treba da bude kontinuirano.
"Nije škola sve u životu"
Česta greška koju roditelji prave je to što školi daju prevelik značaj, djecu svakodnevno pitaju šta je bilo u školi, ali odgovori koje očekuju su isključivo usmjereni na ocjene i dostignuće. No, u školi se događa još puno toga, prijatelji, zaljubljivanja, zanimljivi ili dosadni časovi. Sve to bi djeca rado pričala ako bi ih roditelj saslušao sa zanimanjem i bez procjenjivanja. Za održavanje povjerenja i kvalitetnog odnosa s djetetom važno je ne ispustiti iz vida da oni imaju život i izvan škole. Održavanje odnosa povjerenja s djetetom, vođenje povremenih i naoko beznačajnih razgovora o igricama ili kasnije muzici i filmovima su put za zadržavanje povjerenja koje će pomoći da dijete dođe i kad bude trebalo voditi "ozbiljan" razgovor ili pomoć kad je u problemima.