Džimi Li Djuks (65), penzionisani kamiondžija i vijetnamski veteran iz Midlend Sitija u američkoj saveznoj državi Alabami, napao je školski autobus i oteo petogodišnjeg autističnog dječaka Itana, ubivši pritom vozača autobusa Čarlsa Polanda (65), koji je pokušao da ga zaustavi.
Sa otetim dječakom se zabarikadirao u podzemnom bunkeru u svom dvorištu, opremljenom višemjesečnim zalihama hrane, i odbija da se preda policiji koja opsadom i pregovorima pokušava da ga izmami napolje.
Prilikom napada na autobus, koji je bio parkiran kako bi djeca mogla da izađu, Djuks je sa četiri hica hladnokrvno ustrijelio požrtvovanog vozača, dok je malog Itana, koji pohađa vrtić i boluje od poremećaja pažnje i Aspergerovog sindroma, lako uspio da kidnapuje jer se prilikom napada dječak onesvijestio.
Potom je dječaka kroz tajni ulaz odveo u svoj podzemni bunker, dimenzija 1,8 x 2,4m, na dubini od 1,2 m ispod zemlje, opremljen strujom i višemjesečnim zalihama namirnica.
Sa spoljnim svetom otmičar komunicira samo kroz plastičnu cijev dugu 18 metara koja u bunker dovodi vazduh. Kroz ovu cijev mu spolja dostavljaju lijekove koje dječak mora redovno da uzima, a pristao je i da mu doture stripove, bojanke i bojice koje je Itan tražio.
Interventni odred policije odmah je otišao na Djuksov posed, ali ovaj se sa dječakom već bio zabarikadirao u podzemnom bunkeru.
Niko nema baš tačnu predstavu o motivima koji su Djuksa naveli na otmicu i ubistvo, ali pretpostavlja se da je dječaka možda htio da iskoristi kao zalog u pogađanju sa vlastima, ili pak kao sredstvo koje bi mu omogućilo da svijetu ispriča svoju priču o preganjanju sa državom.
Tokom prvih, ključnih sati pregovora sa policijom Djuks je, naime, nudio nagodbu - da dječaka pusti u zamjenu za novinara, kome bi ispričao “kako ga je vlada zaj..ala”.
Komšije Djuksa opisuju kao nasilnog i paranoidnog čovjeka, bez poštovanja prema ljudskom životu, i životu uopšte. Svima sa kojima se njegovo zemljište graniči u više navrata je prijetio da će ubiti svakog psa ili dijete koji zaluta na njegovo imanje, jer ne podnosi životinje i djecu, a jednom prilikom je svoju prijetnju i ostvario, premlativši metalnom štanglom psa komšice Ronde Vilbur i ostavivši ga da ugine kraj puta.
Pored toga, Djuks je komšijama u više navrata prijetio vatrenim oružjem i izdaleka pucao na njih, zbog čega je jednom prilikom i uhapšen, a i trenutno se protiv njega vodi sudski proces zbog sličnog prekršaja.
Građani Midlend Sitija pale svijeće na gradsko trgu, a 100 ljudi se neprestano moli da mali Itan bude bezbjedno vraćen roditeljima. Uprkos svemu tome, sve do nedavno su ga smatali samo nezgodnim susjedom i ludakom obučenim za preživljavanje u divljini koji u dvorištu kopa bunker, ali sada se njegove aktivnosti ukazuju u drugačijem svijetlu, uz sumnju da je sve ovo možda dugo planirao.
Oteti dječak, koga očajna majka zove svojom “voljenom bubicom”, vrijeme provodi gledajući TV i bojeći slikovnice koje je tražio, a policija u natezanju sa Djuksom računa na upornost, i neprestano mu u pregovorima ističe da opsada neće biti uklonjena i da će kad-tad morati da pusti dječaka i da se preda.
Postoji, međutim, i ona gora mogućnost, da do toga ne dođe, i zbog toga se 100 ljudi u Midlend Sitiju, gradiću sa oko 2.400 stanovnika, neprestano moli da Itan bude bezbjedno vraćen roditeljima. Nakon nedavnih ubistava u školama, ovaj slučaj je dodatno doprinio zaoštravanju debate oko prava na posjedovanje vatrenog oružja u SAD.