Sa tortom i parom crnih kaubojskih čizama, Džordž Buš, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, spremao se prije tri decenije za posebnog posjetioca.
Pokloni su bili za Borisa Jeljcina, tadašnjeg prvog čovjeka Rusije, pisao je Los Anđeles tajms, a povod je bio - kraj Hladnog rata.
Period krajnje zaoštrenih odnosa između Sovjetskog Saveza, kasnije Rusije, i Amerike, poslije Drugog svjetskog rata zvanično je okončan 1. februara 1992. u Bušovoj vikendici u američkoj državi Merilend.
Dvije supersile su tada dijelile veliki dio svijeta na dva tabora, nerijetko ukorenjena u ideološkoj podjeli, suprotstavljajući politiku zasnovanu na marksizmu i lenjinizmu liberalnoj demokratiji zapada, kaže Mark Kramer, direktor projekta Hladni rat na Univerzitetu Harvard, za BBC.
Brojne neistine i mitovi o ovom razdoblju utkani su u kulture ljudi koji žive u SAD i Rusiji, ali i širom svijeta.
"Nostalgija i ružičasti pogled na prošlost zamaglili su sudove o tome kakav je Hladni rat zaista bio", kaže Kramer.
I danas, trideset godina od zvaničnog kraja, priče o Hladnom ratu su podgrijane - podstaknute prije svega krizom u Evropi i sukobom dvije sile oko dešavanja u Ukrajini.
"Novinari i drugi imaju tendenciju da se okrenu na trenutne krize i kratkoročna dešavanja, i skloni su da pretpostave da se ništa slično nije pojavilo u prošlosti".
Kramer za BBC govori o pet glavnih mitova o Hladnom ratu u Americi, dok Konstantin fon Egert, politički komentator ruskog radija Komersant i predavač na Ženevskom centru za bezbjednosnu politiku, govori o onima koji vladaju u Rusiji.
Prvi mit - Hladni rat je bio vrijeme kada su svi znali ko im je neprijatelj
Kada se danas govori o Hladnom ratu, ljudi u Americi obično misle da je postojao samo jedan neprijatelj i da je to bio Sovjetski Savez, govori Mark Kramer, koji radi pri Dejvis centru za ruske i evroazijske studije na Harvardu.
"U stvarnosti, trajni konsenzus nikada nije postojao", objašnjava Kramer.
"Često su se javljale žestoke nesuglasice oko prirode neprijatelja."
On daje primjer 1940-ih i 1950-ih, kada se u SAD vodila se debata o obimu prijetnje koju su predstavljali američki komunisti i drugi čija je lojalnost bila sumnjiva.
Kramer pominje i rat u Vijetnamu, koji je izbio 1955. godine - Sovjetski savez je podržavao Sjeverni Vijetnam, dok je Amerika bila saveznica Južnom Vijetnamu.
"Veliki, razorni protesti protiv rata u Vijetnamu 1960-ih i ranih 1970-ih u Americi, ponovo su postavili pitanje ko je bio neprijatelj - Kina, Sovjetski Savez, vijetnamski komunisti, svi oni ili niko od njih", kaže Kramer.
Tokom 1960-ih, mnogi kreatori američke politike smatrali su komunističku Kinu primarnim neprijateljem, objašnjava Kramer.
Kina i Sovjetski Savez vodili su smrtonosne vojne sukobe tokom šest mjeseci 1969. godine.
Rat je vođen oko manjih teritorija na sjeveroistoku Kine, ali i oko same ideje - u kom pravcu komunizam treba da ide.
"Američki zvaničnici su tada pokušali jednom zauvijek da stave tačku na kinesku prijetnju", kaže Kramer.
"Umjesto toga, oni su težili dalekosežnom zbližavanju sa Kinom početkom 1970-ih, iako su kineske vođe u to vrijeme bile mnogo represivnije od njihovih kolega u Sovjetskom Savezu."
Za to vrijeme je između Sovjetskog Saveza i Amerike uspostavljen detant, što znači period smirivanja napetosti, objašnjava Kramer.
"Američko-sovjetske napetosti opet su se pojavile kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih"
Dok se u Americi zapravo godinama nije znalo ko je pravi neprijatelj, konsenzus o prirodi neprijatelja u Hladnom ratu u Sovjetskom Savezu svakako je postojao, govori Konstantin fon Egert, predavač i na Kraljevskom koledžu za bezbjednosne studije u Londonu.
"Sovjetska propaganda je bila toliko jaka da mi danas ne možemo tačno da znamo šta su ljudi mislili tokom Hladnog rata", kaže Fon Egert.
"Jednostavno, nikada nisu sprovođene ankete za istraživanje javnog mnjenja."
"Mogli smo samo da čujemo šta se govori javno, a to je dosta odstupalo od onoga što su ljudi među sobom govorili ili mislili."
Javna retorika, dodaje, bila je da samo "Amerika želi rat, a da je Sovjetski Savez garant mira".
Kao primjer navodi rat u Avganistanu, od 1979. do 1989. godine.
Dok je Sovjetski Savez u ratu podržavao vladu Avganistana, Amerika je bila na strani pobunjenika.
"Leonid Brežnjev (ruski političar koji je bio dva puta šef sovjetske države) nam je govorio da smo mi mirnodopska nacija koja nikoga neće napasti", kaže Fon Egert.
"Ljudi su u to vjerovali i kada smo napadali."
Drugi mit - Period Hladnog rata donio je dugoročni mir
Često se čuje da je period Hladnog rata bio i vrijeme "dugoročnog mira (long peace)", kaže Kramer.
Da je ideja stvarno postojala govori i nastanak samog termina, dugoročni mir - koji je 1980-ih godina prošlog vijeka skovao istoričar Džon Gadis.
Termin je trebalo je da pokaže kako pola vijeka, tokom Hladnog rata, u svijetu nije bilo većih sukoba, te je Hladni rat, zapravo, bio garant mira.
"Ova teorija ima smisla samo ako previdimo veliki broj razornih ratova koji su proizašli iz Hladnog rata ili su ih barem u velikoj mjeri pogoršali", kaže Kramer.
Kao primjere navodi ratove u Koreji i Vijetnamu, građanske ratove u Centralnoj Americi i južnoj Africi, niz ratova na Bliskom istoku i sovjetski rat u Avganistanu.
"Ovi ratovi su zajedno doveli do smrti oko 22 miliona ljudi", dodaje on.
"Reći da je period Hladnog rata period dugoročnog mira, jednostavno zato što nije došlo do rata velikih razmjera direktno između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, obezvrijeđuje pojam mir."
Hladni rat svakako nije bio "miroljubiv za milione ubijenih", kaže Kramer.
Treći mit - Hladni rat je bio vrijeme stabilnosti i izvjesnosti u odnosu na današnji međunarodni terorizam
Primjer ovog široko rasprostranjenog mita je za Kramera bio je očigledan u članku poznatog američkog kolumniste Dejvida Ignejšusa objavljenom u maju 2007.
On je tvrdio da je "bipolarni svet hladnog rata imao inherentnu stabilnost jer su dvije supersile razumjele pravila igre."
U svijetu poslije Hladnog rata, "mi živimo u svijetu zbog kojeg Hladni rat izgleda kao dobra stara vremena", pisao je Ignejšus.
U stvarnosti, međutim, "stabilnost tokom Hladnog rata često nije postojala", kaže Kramer.
On navodi obračun Turske i Irana odmah nakon Drugog svetskog rata, blokadu Berlina 1948-49, nove berlinske krize kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih i kubansku raketnu krizu, koja je svijet opasno približila nuklearnom ratu.
Kubanska kriza jedan je od glavnih istorijskih obilježja tokom Hladnog rata, a eskalirala je početkom 1960-ih godina.
Tada su sovjetske snage postavile nuklearne rakete na Kubi, kao odgovor na razmeštanje američkih raketa srednje snage u Turskoj i Italiji.
"To nisu bila stara dobra vremena", kaže Kramer.
Čak i pretnje koje se danas doživljavaju kao nove, poput međunarodnog terorizma, za ovog stručnjaka su stare i datiraju iz Hladnog rata.
"Prosječan godišnji broj međunarodnih terorističkih napada bio je veći krajem 1960-ih i početkom 1970-ih nego od 1989 godine", kaže Kramer.
U periodu od samo godinu dana 1971-72, palestinska teroristička grupa Crni septembar orkestrirala je niz napada, među kojima je bilo ubistvo jordanskog premijera, istovremenu otmicu četiri putnička aviona od kojih su tri dignuta u vazduh i ubistvo izraelskih sportista na Olimpijskim igrama u Minhenu.
"Nijedan uporediv niz međunarodnih napada u tako kratkom vremenu nije se desio u post-hladnoratovskoj eri", kaže Kramer.
Četvrti mit: Nuklearno naoružanje velikih sila donijelo je mir u svijetu
I Sovjetski Savez i SAD su razvijali sopstveni nuklearni potencijal i ubrzo postale prve zemlje na svijetu sa atomskom bombom.
Tako je nastalo mišljenje da se, ako i jedna i druga supersila mogu da prijete bacanjem bombe razorne moći, tako održava mir, objašnjava Kramer.
"Učestalost širenja nuklearnog oružja bila je znatno veća tokom Hladnog rata nego što je bila u post-hladnoratovskoj eri", kaže Kramer.
"Tokom Hladnog rata, nova država sa nuklearnim oružjem se pojavljivala otprilike svakih pet godina, dok je u post-hladnoratovskoj eri ta stopa mnogo sporija."
Pored SAD i Sovjetskog Saveza, Britanija, Francuska, Kina i Indija su testirale i postavile nuklearne eksplozive tokom Hladnog rata, a Izrael i Južna Afrika su primijenile nuklearno oružje bez detonacije.
U post-hladnoratovskoj eri, Južna Afrika je odustala od nuklearnog oružja, a samo dvije nove zemlje do sada, Pakistan i Severna Koreja, vršile su probe.
Konstantin fon Egert kaže da je u Sovjetskom Savezu tokom Hladnog rata vladalo uvjerenje da samo Amerika širi nuklearni potencijal.
"Ljudi su se jako plašili atomske bombe. Strah je iskorišćeno za širenje uvjerenja da samo Amerika postavlja sopstvene rakete po svijetu, a da Sovjetski Savez ne radi ništa slično", kaže on.
Kao primjer navodi da se u Moskvi tek naknadno saznalo za Kubansku krizu, kada su sovjetske rakete postavljene na kubansko tlo.
"Naši ljudi su vjerovali da Moskva pravi atomsku bombu samo da se zaštiti, a ne i da prijeti", dodaje on.
Ideološke naočare Jugoslavije
Jugoslavija je tokom Hladnog rata stavila ideološke naočare, kaže Dragan Bogetić, istoričar Instituta za savremenu istoriju u Srbiji, za BBC.
"U Jugoslaviji je poslije Drugog svjetskog rata vladao komunizam, pa socijalizam i to je bio značajan faktor kada su ljudi razmišljali o Hladnom ratu", kaže Bogetić, stručnjak za ovaj period u jugoslovenskoj istoriji.
Iako je Jugoslavija bila članica Pokreta nesvrstanih, koji nije podržavao ni Sovjetski Savez ni Ameriku tokom Hladnog rata, Bogetić kaže da je javno mnjenje imalo iste stavove kao i istočni blok.
"Smatralo se da je jedini krivac za Hladni rat Amerika", kaže istoričar.
Kao primjer navodi nuklearne probe širom svijeta, koje su podstakle i Kubansku krizu.
"Jugoslavija je uvijek zagovarala da se prekine sa probama na Zapadu, dok je imala razumijevanje za iste poteze Sovjetskog Saveza", kaže Bogetić.
"Govorilo se da je Kubanska kriza bila samo reakcija na zapadne nuklearne probe"
U Sovjetskom Savezu, pak, vladalo je mišljenje da je Jugoslavija bila raj, kaže Konstantin fon Egert.
"Jugosloveni su mogli slobodno da putuju, a u Sovjetskom Savezu je sve bilo zabranjeno", kaže on.
Kada bi ljudi iz Sovjetskog Saveza išli u Jugoslaviju, dodaje Fon Egert, trebalo je da dostave državi iste papire i garancije kao da idu, na primjer, u Francusku ili Veliku Britaniju.
"Iako je Jugoslavija imala sličnu ideologiju, ona je bila zemlja između", kaže on.
"I to zapravo nije mit, to je istina".
Peti mit (ili istina): Svijet se vraća u Hladni rat
Hladni rat okončan je prije tri decenije.
Ipak, ovaj termin se posljednjih mjeseci našao u govorima Vladimira Putina, sadašnjeg predsjednika Rusije, nasljednice Sovjetskog Saveza, ali i Džoa Bajdena, današnjeg prvog čovjeka SAD.
Putin je u decembru je okrivio Zapad za eskalaciju napetosti u Evropi, rekavši da je ovaj dio svijeta pogrešno procijenio ishod Hladnog rata.
"Pošto su proglasili pobjedu u Hladnom ratu, odluke Vašingtona su pomućene euforijom, što ga je dovelo do loših političkih izbora", rekao je Putin.
Nekoliko mjeseci ranije, Bajden je izjavio da Sjedinjene Američke Države "ne traže još jedan Hladni rat koji dijeli svijet".
"Ne tražimo svijet podijeljen na rigidne blokove", rekao je Bajden u govoru u Ujedinjenim nacijama.
Posljedice Hladnog rata za Marka Kramera su i dalje vidljive.
"Mitovi o Hladnom ratu su zaista važni, jer odvode kreatore politike na stranputicu i okreću ih pogrešnim lekcijama iz istorije", kaže Kramer.
I u Rusiji i u Sjedinjenim Državama, dodaje on, "mitovi mogu imati pogubne posljedice po unutrašnju politiku".
"Na primjer, Putin i drugi kreatori politike u Rusiji pozivali su se na mitove o Hladnom ratu da bi opravdali obnovu autoritarne represije i racionalizovali Putinove napore da ostane na mjestu predsjednika Rusije do 2036.
"Putin je takođe zloupotrijebio mitove o Hladnom ratu da bi opravdao vojne agresije na Ukrajinu i Gruziju", kaže direktor projekta Hladni rat na Harvardu.
Proteklih decenija, ima stručnjaka i u Americi i u Rusiji koji su tvrdili da su odnosi između dve zemlje uronjeni u "novi hladni rat", kaže Kramer.
Jedan od primjera, po njemu, jeste rat na istoku Ukrajine, koji je izbio 2014, između ukrajinskih snaga koje podržavaju zapadne zemlje i Amerika, i proruskih pobunjenika.
"Tokom proteklih osam godina, metafora hladnog rata je postala zastupljena posebno sa porastom tenzija između Istoka i Zapada, posljedicom ruske aneksije Krima u martu 2014", kaže on.
Kramer ipak misli da je metafora "novog hladnog rata intelektualno neodrživa".
Hladni rat je, po Krameru, imao tri osnovne karakteristike:
- Dvije zemlje su bile - i smatrane su - mnogo jače od drugih zemalja i stoga su bile okarakterisane kao "supersile", dva "pola" u suštinski bipolarnom svijetu.
- Postojala je duboko ukorenjena ideološka podela između dvije supersile, suprotstavljajući marksizam-lenjinizam liberalnoj demokratiji
- Veliki dijelovi svijeta, prije svega Evropa i veći dio Azije, bili su podijeljeni u dva suparnička tabora predvođena supersilama. Ova podjela je izazvala, ili barem podstakla, destruktivne ratove u istočnoj Aziji, Africi, Južnoj Aziji, Bliskom istoku i Centralnoj Americi
Sve tri ključne karakteristike Hladnog rata sada ne postoje, smatra Kramer.
Za njega je današnja Rusija potpuno drugačija zemlja od Sovjetskog Saveza, i nema istu moć.
"Rusija i dalje ima veliki nuklearni arsenal sposoban da nanese katastrofalnu štetu SAD, a ogromne ruske rezerve prirodnog gasa mogu da utiču na Evropu.
"Bez obzira na to, Rusija ne može da se približiti ukupnoj snazi SAD", smatra.
Ideologija takođe više nije važan faktor, dok je Evropa sada "skoro u potpunosti ujedinjena u Sjevernoatlantskom paktu (NATO), Evropskoj uniji (EU) i drugim zapadnim institucijama", objašnjava.
"Ukrajina, Bjelorusija i Moldavija nisu dobro integrisane u zapadne strukture, a nekoliko zemalja na zapadnom Balkanu još uvijek nije primljeno u NATO ili EU".
"Ali ne postoji ništa slično podjelama koje su nekada postojale između NATO-a i Varšavskog pakta", ocjenjuje Kramer.
Konstantin fon Egert smatra da je prijetnja novim Hladnim ratom nešto što Vladimir Putin koristi da bi obezbijedio moć unutar Rusije, ali ipridobio okolne zemlje - poput Ukrajine i Bjelorusije.
"Možda je to drugačiji Hladni rat, ali se svijet ipak mijenja", kaže on.
(b92)