Početak kraja najdužeg rata u istoriji Amerike, Barak Obama, predsjednik SAD, objavio je u vrijeme kada vojni angažman u Avganistanu, koji traje čitavu deceniju, postaje naglo sve nepopularniji i kreće da izaziva podjele u američkoj javnosti.
Troškovi avganistanskog rata su dosad bili 440 biliona dolara, a za ovu godinu, kako je predviđano, trebalo bi da dostignu i 118 milijardi dolara.
Zbog toga se i u Kongresu počelo postavljati pitanje: ako 10 godina nije dovoljno, koliko će biti dovoljno?
Odgovor koji se nametnuo bio je: vrijeme je da gradimo Ameriku, umjesto što gradimo Avganistan.
Da ratovi SAD protiv terorizma prvo u Avganistanu, a zatim i u Iraku nisu donijeli ništa dobro, svjedoči činjenica da su oni postali izvor korupcije i zloupotreba.
Kako prenose američki mediji, korupcije najviše ima u snabdijevanju američkih snaga hranom i vojnom opremom, prilikom sklapanja ugovora, vrijednih više milijardi dolara, između američkih vojnih zvaničnika i lokalnih snabdjevača.
Trenutno se vodi više od 100 istraga o zloupotrebama u Iraku, dok je najmanje deset američkih vojnih intendanata osuđeno zbog primanja mita od lokalnih kompanija.
"Rat protiv terora", kako su te intervencije popularno nazvane, donio je skromna poboljšanja u službama i infrastrukturi za milione običnih Avganistanaca i Iračana, ali ogromna bogatstva za one koji su uspjeli da preokrenu situaciju u svoju korist.
Na vazdušne udare na Libiju već potrošena milijarda dolara
Ratna ekonomija je, kako navode mediji, posljedica haotičnog i nekoordinisanog priliva desetina milijardi dolara svake godine u Avganistan.
Studija poslanika Demokratske stranke SAD tvrdi da su skriveni troškovi podigli cijenu ratova u Iraku i Avganistanu na oko 1.500 biliona dolara.
"Suma je gotovo dva puta veća od 804 biliona dolara koje je Bijela kuća potrošila ili tražila", navodi se u izvještaju demokrata iz Zajedničkog kongresnog ekonomskog komiteta, koji ispituje skrivene troškove ratova.
Skriveni troškovi uključuju poskupljenje nafte, cijenu liječenja i rehabilitacije ranjenih veterana i kamate na novac pozajmljen za plaćanje ratovanja.
Izvještaj procjenjuje da su ratovi koštali prosječnu američku četvoročlanu porodicu više od 20.000 dolara. Studija zaključuje da će se troškovi po prosječnoj porodici možda više nego udvostručiti, na 46.300 dolara, tokom naredne decenije.
Ako se sukobi nastave po tekućim troškovima, ekonomska cijena ratova u Iraku i Avganistanu u tom roku će za SAD dostići 3.500 biliona dolara, navode američki mediji.
Zahtjevi za smanjenje skupih vojnih angažmana daleko od američkih granica, ne samo u Avganistanu, postaju sve glasniji i u samom Kongresu, i to, kako trenutno izgleda, bez obzira na stanačku pripadnost.
Ekonomski stručnjaci slažu se u jednom, a to je da je nezaposlenost prava cijena američkih ratova u Avganistanu i Iraku.
Ono što se nameće kao logično pitanje je - šta bi bilo da je od 1.300 do 1.500 biliona dolara uložen u američku privredu?
Kada su SAD počele intervenciju u Avganistanu američki bruto nacionalni proizvod (GDP) iznosio je 10,1 trilion, dok je prošle godine GDP bio 14,7 triliona, što je stopa rasta od dva odsto na godišnjem nivou.
To što je američka ekonomija naizgled stabilna uprkos velikim troškovima ratovanja, te velikoj ekonomskoj krizi koja je još 2008. godine zahvatila svijet, može se pripisati njenoj živosti i fleksibilnosti, jer se brzo prilagođava novim okolnostima.
Uložiti novac u ekonomski razvoj, koji stvara nova radna mjesta, a ne u uništenja i razaranja koje nosi svaki ratni sukob imalo bi veliki uticaj na američku ekonomiju.
Ekonomski analitičari izračunali su da nije potrošen novac na ratovanje, da bi američki GDP iznosio čak 16 triliona dolara, što bi značilo stopu rasta od tri odsto na godišnjem nivou.
Samim tim, s takvom stopom rasta, nezaposlenost bi bila daleko manja, deficit manji, a raspoloženje u narodu daleko bolje.
Istina, da nije bilo intervencija u Iraku, Avganistanu i sada u Libiju, SAD bi se suočile s ekonomskom krizom, kao i cijeli zapadni svijet.
Primjera radi, zemlje EU nisu skoro ništa dale na te sukobe, ali su opet njihove ekonomije zapale u veliku krizu.
Međutim, da nije potrošen toliki novac na ratovanje tokom protekle decenije, SAD bi bile u daleko boljem položaju nego što su danas.
A surova istina je da bi ta cifra mogla biti i daleko veća. Naime, Džozef Stiglic, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, u knjizi "Rat od tri triliona dolara" iznosi svoju procjenu da će čak i ako se počnu povlačiti iz ovih ratnih zona, cijena ratovanja dostići nevjerovatna tri triliona, ako ništa, onda na invalidnine te troškove liječenja i rehabilitacije ranjenih veterana koje će morati redovno isplaćivati.
Da je razaranje zemalja i njenih resursa prilično skupo svjedoči i to da je Bijela kuća nedavno objelodanila da je na vazdušne udare na Libiju već potrošena milijarda dolara.
Veliki novac odlazi na održavanje američkih vojnih baza i ostalih vojnih kapaciteta, a samo u Iraku i Avganistanu ih trenuto ima više od 100.
Nakon 11. septembra 2001. godine i napada na Njujork, SAD su intervenciju u Avganistanu opravdale samoodbranom.
Bijela kuća se nikada nije ni potrudila da naciji objasni šta zapravo žele da postignu u Avganistanu
Međutim, Osama bin Laden je mrtav, Al Kaida je obezglavljena i postavlja se logično pitanje: šta rade američke snage u Avganistanu? Štaviše, Bijela kuća se nikada nije ni potrudila da naciji objasni šta zapravo žele da postignu u Avganistanu.
Osam godina nakon invazije na Irak nijedan američki predsjednik nije tačno objasnio koji su bili razlozi za to.
Sadam Husein je odavno mrtav, a njegovo naoružanje za masovno uništenje, na kraju se ispostavilo, nije ni postojalo. Inače, pretpostavka da Sadam posjeduje to naoružanje je bila i osnovni razlog ulaska savezničkih snaga u Irak.
Pa ipak, SAD i dalje troše nevjerovatne cifre u Iraku. Primjera radi, Iračanima daju američke tenkove M-1, koji se smatraju najboljim, ali i najskupljim tenkovima u američkom arsenalu.
Ko se sjeća početka invazije na Irak, sjetiće se da je jedan od osnovnih razloga bio i razoružanje Iraka.
Da ironija bude još veća, Amerikanci sada rade suprotno: naoružavaju ga najsavremenijim oružjem i to na američki račun.
Ako zanemarimo koliko je to besmisleno ili ne, u svakom slučaju utiče na američku ekonomiju.
I konačno, šta potencijalni investitori misle o zemlji koja troši 1.500 biliona na ratove, osim da je budućnost te zemlje prilično mračna.
Upravo zato većina njih će svoj novac investirati negdje van SAD, u zemlje koje se ne upuštaju u brojne vojne intervencije, bar ne bez jasnog cilja.
Brojke
1.500 biliona dolara cijena ratova u Iraku i Avganistanu koju su podigli "skriveni troškovi"
440 biliona dolara dosad koštao rat u Avganistanu
20.000 dolara ratovi koštali svaku američku porodicu
100 istraga vodi se o zloupotrebama u Iraku
10 američkih vojnih intendanata osuđeno zbog mita
Hronologija
1. Američko prisustvo u Avganistanu od 2001. godine
2. 7. oktobra 2001.
Američka vojna intervencija započela je vazdušnim udarima, a sve nakon što je objelodanjeno da je Osama bin Laden odgovoran za napad na Njujork 11. septembra
3. Decembar 2001.
Američko prisustvo iznosilo svega 2.000 vojnika
4. Mart 2004.
Američki kontingent povećan i iznosio je 13.500 vojnika, uz čiju pomoć je vlada Hamida Karzaija uspostavila red širom zemlje
5. April - septembar 2006.
U Avganistanu 20.000 američkih vojnika, koji se bore protiv talibana. U NATO operacijama na jugu zemlje ubijeno čak 2.000 militanata
6. 2008.
Broj vojnika povećan na 36.000
7. Proljeće 2009.
Novi predsjednik SAD Barak Obama pristao da pošalje novih 17.000 vojnika, plus 4.000 članova osoblja koji će obučavati avganistanske snage
8. Decembar 2009.
Obama šalje dodatnih 30.000 vojnika u Avganistan, nakon čega je broj vojnika dostigao cifru od 100.000
9. Februar - maj 2010.
15.000 američkih, NATO i avganistanskih vojnika izvelo jedan od najvećih napada na talibane u područjima gradova Kandahar i Mardža
10. Maj 2011.
Vašington pozvao pobunjenike u Avganistanu da prekinu saradnju s Al Kaidom, nakon ubistva Osame bin Ladena
11. Jun 2011.
Barak Obama objavio povlačenje 10.000 vojnika do kraja ove godine, dok će dodatnih 23.000 biti povučeno do ljeta 2012. godine.