VAŠINGTON, KARAKAS – Američke bezbjednosne agencije provele su brzu vojnu akciju i uhapsile Nikolasa Madura, predsjednika Venecuele, najavivši sudski proces protiv njega zbog, kako je objašnjeno, umiješanosti u švercovanje narkotika u Sjedinjene Države.
Maduro je prvo helikopterom prebačen na američki vojni brod, a nakon toga odvezen u Njujork, gdje bi trebalo da bude organizovano suđenje, koje je najavila Pam Bondi, američka državna tužiteljica.
Ova akcija izazvala je brojne reakcije širom svijeta i u samoj Americi, a sve reakcije mogu se podijeliti u tri grupe. U prvoj grupi su oni koji podržavaju ovu aktivnost, u drugoj oni koji smatraju da se radi o povredi međunarodnog prava, dok treća grupa u javnost šalje oprezne izjave, prevashodno kako ne bi uvrijedili Donalda Trampa, predsjednika Amerike, koji je ovu akciju već proglasio svojim ličnim uspjehom. Ova grupa je najzanimljivija jer se u njoj nalaze najviše evropske zemlje koje se idalje nadaju da će Vašington stati u njihovu odbranu ako bi se Rusija odlučila da svoje aktivnosti u Ukrajini pokuša produžiti dalje prema zapadu.
Ono oko čega se svi slažu je da se radi o taktički gledano profesionalno izvedenoj akciji, uz minimalne gubitke, što je nešto o čemu, naprimjer, Vladimir Putin, predsjednik Rusije, može samo sanjati jer se pokazalo da niti ruska meka moć niti njihove bezbjednosne snage nemaju kapacitet da provedu sličnu akciju u svom susjedstvu.
Kada je riječ o kritičarima ove aktivnosti, oni ističu da je riječ o povredi međunarodnog prava jer je strana sila upala na teritoriju suverene države i kidnapovala predsjednika te zemlje. Oni koji akciju podržavaju, podsjećaju da je Maduro izgubio izbore prošle godine, što je dokazano međunarodnim nezavisnim provjerama, i ostao na vlasti korištenjem nezakonitih sredstava. Kritičari, pak, mogu ukazati na to da Trampu nije smetalo da podrži Žaira Bolsonara, bivšeg predsjednika Brazila koji je nasilnim putem pokušao osporiti rezultate predsjedničkih izbora u Brazilu.
Još nešto oko čega se svi slažu je da je Tramp u praksi počeo da provodi svoju novu strategiju nacionalne bezbjednosti u kojoj je bez imalo uvijanja naglasio da je zapadna hemisfera zona američkog uticaja i da se tu neće tolerisati bilo kakvo iskakanje koje nije u skladu s željama Bijele kuće.
A to ima posljedice za cijeli svijet, jer, po toj logici, Rusija i Kina, preostale dvije globalne vojne sile, takođe imaju pravo na zone uticaja u svojom susjestvu. Već se otvara pitanje Tajvana, za koji Peking ni ne krije da ga želi vratiti pod svoju punu kontrolu – milom ili silom, a Rusija sanja o obnovi sovjetske zone uticaja u Evropi. Iako Amerika, barem formalno, idalje ne odustaje od podrške Tajvanu kao administrativno posebnoj teritoriji od kontinentalne Kine, pitanje je kako će se Tramp po tom pitanju zvanično odnositi. Za Evropu je puno važnije, ali i alarmantnije, pitanje da li to znači da Tramp evropski kontinent prepušta Rusiji kao njenoj "zoni uticaja". Iako odgovori još nisu sasvim jasni, dijelom i iz Trampove nacionalne strategije, a dijelom iz realnosti na terenu, može se zaključiti da bi se to teško moglo ostvariti u praksi. Kada je riječ o američkoj nacionalnoj strategiji, Tramp i njegovi istomišljenici smatraju da Evropa i Amerika treba da ostanu zajedno, iz čega je jasno da je on ne misli prepustiti Putinu, ali uz važnu napomenu – Tramp ne želi EU, nego podrazumijeva pomoć i podršku nacionalnim zemljama Evrope koje su usklađene s njegovom ultranacionalističkom agendom koja impicitno podrazumijeva vladavinu evropske kulture bijele rase, zasnovane na hrišćanskim vrijednostima, barem onako kako ih Tramp i njegovi saveznici vide.
Drugi razlog koji bi mogao poremetiti prepuštanje Evrope Rusiji je činjenica da Kremlj nije demonstrirao sposobnost da može kontrolisati zemlje u svom susjedstvu. Rat u Ukrajini odnosno "specijalna vojna operacija" kako je zovu Putinovi saveznici, koji je trebao da potraje dva, tri dana i dovede do smjene režima u Kijevu, traje već gotovo četiri godine, bez ikakvih naznaka skorog uspjeha.
Treći razlog je još uvijek moćni i uticajni američki vojno politički kompleks koji ne želi odustati od bezbjednosnog savezništva s Evropom, što je dokazao i ljetos održani NATO samit u Hagu.
Prevedno na običan jezik – čak i kada bi Tramp bio spreman da prepusti Evropu Putinu, ovaj nema sposobnosti da stavi pod svoju kontrolu ni Ukrajinu, a kamoli cijeli evropski kontinent, ili barem njen dio koji je nekad pripadao Varšavskom paktu, pogotovo uz mlaki, ali prisutni otpor američkog establišmenta i bijelog nacionalizma u Americi koji Evropu vidi kao kolijevku zapadne civilizacije.
Bilo kako bilo jedno je jasno – svijet zasnovan na međunarodnom pravu američkom intervencijom u Karakasu naglo je priveden kraju. Istine radi, on ni ranije nije u potpunosti zaživio, što pokazuje nezakonito otcjepljenje Kosova od Srbije ili rat u Iraku, ali ipak su postojale neke norme koje su se koliko-toliko poštovale.
Sada će, po svemu sudeći, vladati zakon sile i onaj ko bude bio moćan biće u stanju da nametne svoju volju. A to je ipak drugačiji svijet od onog na koji smo se navikli.
