BRISEL - Belgija će u četvrtak, 17. februara, zvanično postati svjetski rekorder u nemogućnosti da poslije demokratskih parlamentarnih izbora oformi federalnu vladu.
Da novu federalnu vladu neće biti lako formirati bilo je jasno već 13. juna 2010, odmah po objavljivanju preliminarnih rezultata po kojim je u flamanskom dijelu zemlje ubjedljivu pobjedu odnijela separatistička Nova flamanska alijansa, dok su u južnom, valonskom dijelu, pobijedili socijalisti.
Tada se, međutim, predviđalo da će za formiranje vlade biti potrebno ne više od nekoliko mjeseci i da će do jeseni tehnička vlada predvođena Ivom Letermom biti zamijenjena.
Iako se, dakle, očekivalo ozbiljno natezanje između Flamanaca i Valonaca, na šta su Belgijanci već navikli posljednjih godina, niko nije očekivao da će Belgija sa punih 249 dana bez vlade oboriti i evropski rekord, koji je postavila Holandija koja je 1977. bez vlade bila 208 dana, te svjetski rekord koji je postavio Irak, čiji su kurdski, sunitski i šiitski političari uspjeli da postignu dogovor o vladi tek poslije 249 dana pregovaranja.
Da bi obilježili ovaj događaj, studenti iz oba velika belgijska regiona pozvali su na "pomfrit revoluciju" u državi od 11 miliona stanovnika, u kojoj se nalaze centri i Evropske unije i NATO.
Ovo je tek posljednji projekat u nizu duhovitih prostesta zbog političarske nesloge kojem su Belgijanci pribjegli poslije "bojkota seksa" i "bojkota brijanja".
Ove nedjelje trebalo bi da se okonča, strahuje se bez ikakvog rezultata, i medijatorska misija Didijea Rejnoldsa, vršioca dužnosti ministra finansija kojeg je kralj Albert II imenovao za posrednika poslije neuspjeha čitavog niza njegovih prethodnika.
Od izbora do sada održano je više od 80 sastanaka u pokušaju da se postigne dogovor i rješenje o formiranju nove vlade, ali su posljednji pravi pregovori, na kojima su učestvovali predstavnici svih važnih stranaka, održani još početkom septembra.
Najveći, od mnogih problema u Belgiji, jeste što poslije 40 godina konstantnog "čačkanja" ustava i prebacivanja nadležnosti za brojne odluke na tri regiona (flamanski, valonski i mali njemački), postaje teško razlučiti šta bi to uopšte federalna država još trebalo da radi. Mnogi Flamanci kažu da je pitanje da li ona i dalje ima ikakvog smisla.
Od kako su 70-ih godina i političke partije odvojene po jezičkom i etničkom kriterijumu, i vodeći političari sa ovih dviju strana vide sve manje smisla da međusobno razgovaraju, jer su njihovi interesi i, što je još važnije, njihove karijere postale regionalne, a ne nacionalne.
Belgija je danas podijeljena po mnogo više pitanja nego što je puka "jezička podjela", na šta zapadni mediji često svode problem.
Flamanski sjever, koji je nekada bio ruralan i siromašan region na koji su Valonci gledali s visine, tokom posljednjih decenija postao je veoma prosperitetan i pretvorio se suštinski u jedno ogromno predgrađe.
S druge strane, valonski jug, koji je nekada bio industrijski moćan, već decenijama je u teškoj recesiji.
Dok na sjeveru dominiraju desno orjentisane političke stranke, na jugu socijalisti nemaju pravog rivala.
Postoji i pitanje šta učiniti sa Briselom - valonskom enklavom u Flandriji - koji, kako ocjenjuje politički komentator flamanskog dnevnika "De Morgen" Iv Desme, od belgijskih regiona pravi "sijamske blizance" koji su spojeni glavom koju predstavlja ovaj grad.
I dok se Flamanci, kojih je u Briselu sada samo 18 odsto, ovog grada nikako ne mogu odreći, jer ne samo da je on prijestonica i njihove pokrajine, nego i zato što u njega svakoga dana iz drugih dijelova Flandrije na posao dolazi više od 300.000 Flamanaca.
U isto vrijeme u ovom gradu danas živi toliko Valonaca da mu ni oni ne mogu okrenuti leđa.
Zbog ovoga se svi razgovori bilo o podjeli Belgije ili o reorganizaciji ove zemlje završavaju kolapsom. Koliko god spajao, Brisel još više dijeli Belgijance.