Poslijednjih sto godina, nafta ne samo da je bila uzrok brojnih ratova, već je i uticala i na strategiju ratovanja.
Osvajanje naftnih polja i spriječavanje naprijatelja da zauzme ista bio je zadatak komandanata i generala. Sve to radilo se kako bi se obezbjedio ključni resurs za industrijsku ekonomiju i modernu vojsku.
Međutim, koja je korist od zauzimanja naftnih polja, ako se usput u potpunosti uništi zemlja? Mnogi narodi saznali su na teži način uzaludnost takvih poduhvata, jer cijena nafte nekad je mnogo viša od njene vrijednosti.
Ovo su najneuspješniji naftni ratovi u istoriji:
Američki ratovi u Iraku
Pitanje da li su vojne kampanje SAD-a u Iraku 1991. i 2003. godine bile motivisane naftom predstavlja predmet žučne rasprave do dana današnjeg.
Glvni argument onih koji tvrde da je nafta bila uzrok predstavlja brojnost američkih trupa i astronomska cijena čitave operacije.
Novac utrošen na rat u Iraku i obaranje Sadama Huseina koštao je starijeg Džordža Buša predsjedničke pozicije, Džordža Buša Mlađeg ugleda, a američki poreski obveznici će pravu cijenu ove intervencije plaćati decenijama.
Sadamova invazija na Kuvajt
Godine 1991. Huseinov Irak je objavio rat Kuvajtu zbog sporova oko iračkog duga, kuvajtske hiperprodukcije nafte i navoda da Kuvajt krade iračku naftu.
Irak je vrlo lako mogao da nadvlada svog malenog susjeda, ali su se u konflikt umješale SAD, koje su prethodno podržavale Irak u ratu protiv Irana.
Uprkos ultimatumu UN-a da se povuče iz Kuvajta, Sadam Husein je odbio da okonča sukob. Rezultat je bila akcija "Pustinjska oluja" u kojoj su američke trupe ubjedljivo porazile iračku vojsku i ozbiljno zaljuljale režim Sadama Huseina.
Prije ovog rata, Irak je bio jedna od glavnih sila u arapskom svijetu, a zbog Huseinove pohlepe za "crnim zlatom", počeo je proces njegovog propadanja.
Iransko-irački "Tankerski rat"
Sukob između Irana i Iraka trajao je od 1980. do 1988. godine, a rezultat je bio nepovoljan i za jedne i za druge. Frustrirani pat pozicijom na bojnom polju, obe strane su se odlučile da udare na naftnu industriju protivnika.
Irak je otpočeo "Tankerski rat" 1984. godine napadom na iranske rafinerije i tankere. Uz to, Irak je postavio veliki broj podvodnih mina. Iran je uzvratio vazdušnim udarima i sličnim mornaričkim napadima.
Uprkos nekih 450 napada, nijedna strana nije uspjela da obezbijedi pobjedu i primora drugu stranu na predaju.
Istovremeno, sukob je doveo do tenzija između Irana i SAD, jer su američki ratni brodovi pratili trgovačke brodove kroz Persijski zaliv.
Nakon što su iranske mine prekinule plovne rute, uništivši američki razarač, komandosi SAD su odgovorili udarima na iranske mornaričke objekte i brodove.
Istočni front
Ako je neki lider bio opsjednut naftom, onda je to bio Hitler, koji se često žalio kako njegovi "generali ne znaju ništa o ekonomskim aspektima rata".
U stvari, oni su znali mnogo bolje od nacističkog Firera koji je nepromišljeno slao divizije pancera u nemoguć poduhvat zauzimanja sovjetskih naftnih polja.
Njemački pokušaj da se blickrigom postigne brza i odlučujuća pobjeda nad Sovjetskim savezom okončan je krajem leta 1941. Do juna slijedeće godine oslabljena njemačka armija bila je sposobna za ofanzivu na samo jednom dijelu istočnog fronta.
Najbolje divizije, Hitler je poslao na jug, gdje je trebalo da zauzmu bogata naftna polja Kavkaza. Operacija "Blu" je počela dobro i do avgusta, nacisti su stigli do Staljingrada. Međutim, tu ih je čekao neprobojni bedem sovjetske vojske koja se u međuvremenu okupljala.
Hitler je, shodno svom karakteru, odigrao na sve ili ništa. Da bi ostvario svoj plan, on je podelio armiju na dva dijela. Jedan je ostao da se bori ta sam grad, a drugi dio je nastavio ka Kavkazu. Ni jedna, ni druga armija nisu uspiele da ostvare cilj što je dovelo do jednog od najvećih poraza ne samo u istoriji Niemačke, već i istoriji rata uopšte.
Prekretnicu u Drugom svjetskom ratu i kraj Hitlerovog sna o hiljadugodišnjem rajhu donio je poraz proistekao iz nepromišljenog naftnog pohoda.
Pacifički rat
Odluka Japana da napadne SAD 1941. godine imala je više uzroka - od kontrole nad Kinom, do borbe za nadmoć na Pacifiku. Ipak, najdirektniji razlog za početak rata bio je embargo na naftu koji su SAD i evropske zemlje uvele Japanu.
Kako carski Tokio nije raspolagao izvorima nafte, dok je sa druge strane imao jaku industrijsku ekonomiju, moćnu mornaricu i mnogobrojno vazduhoplovstvo, sukob oko vrijednog resursa bio je neizbježan.
Japansko rukovodstvo se osjećalo satjerano u ćošak i primorano na jednostavan izbor - povlačenje ili zauzimanje evropskih kolonija bogatih naftom koje oslabljene i okupirane evropske sile nisu mogle da brane.
Jedinu opsanost u zom poduhvatu predstavljala je američka pacifička flota koja je morala biti "neutralizovana".
Ipak ni uništavanje Perl Harbora ni zauzimanje naftnih polja nije pomoglo Japanu.
Pravi problem predstavljao je prevoz izvađene nafte u Japan. Do 1945. godine američka mornarička blokada i veliki broj podvodnih mina onesposobili su japansku tankersku flotu i na taj način i mornaricu i avijaciju što je na kraju dovelo do sloma Japanskog carstva.
(NN, Newsweek.rs)