Referendum u Velikoj Britaniji nije obvezujući, a posljednju riječ imaće britanski parlament, smatra američki analitičar Stefan Lendman.
On tvrdi da je britanski parlament, a ne birači, taj koji odlučuje o svemu, pa i o tome hoće li Velika Britanija ostati ili izaći iz EU, iako je vrlo vjerovatno da će se poštovati volja birača.
U članku objavljenom za "Fajnenšl Tajms" britanski advokar David Alen Grin je objasnio da je referendum Bregzit savjetodavan, a ne obavezujući, te da parlament ima zadnju riječ.
Poslanici u pravnom smislu mogu zanemariti glas javnosti i pronaći način da sebe proglase nadležnima za ostanak ili izlazak Velike Britanije iz EU.
"Šta se događa pred nama je stvar politike, a ne prava. Dakle, dogodiće se ono što je politički izvodljivo", rekao je Grin.
"Postoje razne mogućnosti, koje uključuju i ignorisanje ishoda referenduma, ponovno pregovaranje o cijeloj stvari ili raspisivanje novog referenduma. Postupak se može ponavljati unedogled, sve dok birači na kraju ne glasaju na 'pravi' način, najbolji za interese finansija, a ne birača samih", dodao je Grin.
Pozivajući se članak 50. Lisabonskog sporazuma, stvar u cjelosti može ispasti drugačija od ishoda glasanja.
Prema Lisabonskom sporazumu:
1. Svaka država članica može odluči da istupi iz Evropske unije u skladu sa svojim ustavnim zahtjevima.
2. Država članica koja odluči izaći mora obavjestiti Evropski savjet o svojoj namjeri. U svjetlu smjernica koje daje Evropski savjet, EU će pregovarati i sklopiti ugovor s tom državom, a ugovor određuju mjere za izlazak, uzimajući u obzir okvir za budući odnos zemlje s Evropskom unijom.
Taj sporazum će se dogovoriti u skladu s članom 218. Ugovora o funkcionisanju Evropske unije. On mora biti sklopljen u ime EU od strane Evropskog savjeta, a o njemu se odlučuje kvalifikovanom većinom i nakon dobijanja saglasnosti Evropskog parlamenta.
3. Ugovori prestaju da se primjenjuju na države od dana stupanja na snagu sporazuma o izlasku ili, u nedostatku istoga, dvije godine nakon obavještenja o tom pitanju zemlje koja istupa, a stavka 2. predviđa da može biti i drugačije, ako Evropski savjet u dogovoru s državom u pitanju jednoglasno odluči da produži to razdoblje.
4. Ako država koja se povukla iz EU traži da se pridruži raspravama, na kojima prema članu 4. kao izlazeća zemlja nema pravo učestvovati, njen zahtev podleže postupku iz člana 49.
Grin je istakao ključne tačke. Države članice mogu odabrati kako da glasaju o izlasku uz Evropske unije - referendumom, u parlamentu ili na drugi način.
Postupak izlaska počinje sa formalnim obavještenjem Briselu, a nakon toga "država članica i EU pregovaraju o svemu".
Države članice koje žele izaći imaju najviše dvije godine da dovrše proces, "osim ako se taj period ne produži jednoglasnim sporazumom".
Nakon što se saopšti namjera o izlasku, nema povratka. U isto vrijeme, sve što je "stvoreno međunarodnim ugovorom, na isti se način može poništiti".
"Brisel bi mogao izmisliti neke gluposti kojima bi produžio rok od dvije godine ili usvojiti neki amandman u novom ugovoru. Politika će se voditi onim što bi se moglo dogoditi u budućnosti, a ne voljom naroda. Velika Britanija nije ništa više demokratska od Amerike ili bilo koje druge zemlje EU. Partikularni interesi su ti koji odlučuju o cijeloj stvari. Šta god ljudi željeli da dobiju, a to su rekli na glasanju, vladina politika je "Ostanak u EU! Izlazak će zahtjevati od premijera Dejvida Kmerona da se pozove na član 50. Lisabonskog sporazuma, iako je sam glasa protiv "Bregzita", rekao je advokat Grin.
Da li bi trebalo da ostavku Kamerona i odugovlačenje do oktobra protumačiti kao kupovinu vremena, jer se do tog vremena britanski premijer u ostavci službeno ne može pozvati na 50. član Lisabonskog sporazuma?
Na ovo pitanje niko nema za sada odgovor, ali situacija nije nimalo jednostavna, kao što je izgledala jutros, nakon saopštenja rezultata Brexita.
(Altermainstreaminfo)
