Brutalne slike ubistva Moamera Gadafija obišle su svijet i malo koga su ostavile ravnodušnim. S druge strane, ima onih koji kažu da su njegovi posljednji trenuci života bili jednako brutalni kao i zločini koje je počinio.
Prekriven krvlju i prašinom, Gadafi je molio za život, a kao odgovor za svoje molbe dobio je metak u čelo.
Da li je to u skladu sa međunarodnim konvencijama, tek treba da bude odlučeno, ali njegovo smaknuće podsjetilo je svijet na smaknuća drugih diktatora poput Benita Musolinija, Adolfa Hitlea, Nikolea Čaušeskua, Rafaela Truhilja.
Iako su se okolnosti u kojima su ubijeni bitno razlikovale, ono što je isto jeste hladnokrvnost kojom su smaknuti.
Sadam Husein: Zbačeni irački diktator Sadam Husein je baš poput Gadafija pronađen u jednoj rupi, u decembru 2003. godine. Kako je to slikovito opisao jedan američki vojni zvaničnik: "Uhvaćen je u rupi, poput pacova".
Sadam je pronađen u podzemnoj komori, ne većoj od malo prostranijeg sanduka, a predao se bez borbe kada su ga savezničke snage opkolile na jednom imanju u blizini Tikrita, njegovog rodnog grada.
Nakon što mu je suđenje trajalo nešto više od dvije godine, 5. novembra 2006. godine proglašen je krivim za zločine protiv čovječnosti, nakon čega je osuđen na smrt vješanjem.
Dva mjeseca kasnije, u zoru 30. decembra 2006. godine, u Bagdadu je izvršena smrtna kazna nad jednim od najbrutalnijih diktatora savremene svjetske istorije.
Noseći samo bijelu majicu i tamni kaput, držeći Kuran u rukama, Sadam je odbio da mu stave kapuljaču, a prilikom vješanja on je samo uzviknuo: "Bog je veliki".
Visio je nekoliko minuta, a zatim je došao doktor da provjeri puls. Sadam je bio mrtav.
Adolf Hitler: Nakon što mu je feldmaršal Vilhelm Kajtel rekao da njemački vojnici, koji brane Berlin, ostaju bez municije, Adolf Hitler i njegova ljubavnica su odlučili da izvrše samoubistvo u bunkeru gdje su se skrivali.
Samo dva dana ranije Hitler je oženio Evu Braun, tako da su u smrt otišli kao muž i žena.
Znajući da je kraj blizu, njih dvoje su se spremili za smrt, pa čak su i kapsule cijanida isprobali na svom psu, kako bi bili sigurni da su djelotvorne.
Prije nego se povukao u svoj kabinet, Hitler se tog 30. aprila 1945. godine pozdravio sa svojim najbližim saradnicima. A zatim negdje oko 15.30, čovjek koji je preživio nebrojeno atentata, izvadio je svoj pištolj Walther PPK i pucao u sljepoočnicu.
Oni koji su imali prilike da vide taj prizor, kažu da je sjedio na sofi, obliven krvlju koja je izlazila iz desne sljepoočnice. Glava mu je već bila pala na sto.
Eva Braun je izabrala cijanid, a otkrivena je neposredno nakon Hitlerovog samoubistva.
Prema Hitlerovim instrukcijama, oficir SS-a su uzeli njihova tijela, iznijeli ih vani, a zatim zapalili. Očevidac kaže da je trebalo skoro dva sata da oba leša izgore. Ostaci su sakriveni u jedan krater, gdje su i zakopani.
Postoji i verzija da je Hitler uspio da napusti Berlin i ode u Argentinu. Naime, prema ovim dokazima, Hitler i Eva Braun prvo su odletjeli u Tonder, danski grad odakle su otišli u Luftvafe bazu u Travemundeu.
Ponovo su promijenili avion i zatim se ukrcali na longrange Ju 252 i odjetjeli u špansku vojnu bazu Reus, južno od Barselone.
Tu im je general Franko nabavio drugi avion, sa španskim oznakama, kojim je Hitler odletio u Fuerteventuru, na Kanarskim ostrvima.
Dan kasnije, Hitler i Eva su se ukrcali na brod, što je bio znak da njihovi dvojnici u bunkeru u Berlinu budu ubijeni.
Dok su Rusi došli do bunkera i pronašli dvojnike Hitlera i Eve, pravi par je već bio daleko na Atlantiku, ploveći ka Južnoj Americi.
Posljednjih 17 godina Hitler je proveo mirnim životom u nacističkoj enklavi u Argentini, gdje je i umro. Navodno se u međuvremenu razveo od Eve.
Nikolae Čaušesku: Toliko se vojnika prijavilo da bude u streljačkom vodu prilikom egzekucije Nikolae i Elene Čaušesku, da su vlasti morale održati tombolu i izvući imena onih koji su učestvovali u istorijskom momentu za Rumuniju, kada je okončana višedecenijska diktatura, tokom koje su mnogi propatili.
Tačno na katolički Božić, 25. decembra 1989. godine, nakon kratkog, više formalnog suđenja, njih dvoje su izvedeni pred streljački vod, a zatim i pogubljeni.
Samo nekoliko dana prije toga, samozvani "karpatski genije", shvatio je da mu se bliži kraj. Navodno je pokušao da napusti zemlju zajedno sa suprugom, ali pobunjenici su ga uspjeli zarobiti.
Njihovo suđenje je održano u hladnoj običnoj prostoriji, punoj prezira onih koji su prisustvovali tom suđenju.
Optuženi su po više tačaka optužnice, kojim su ih teretili za brojna krivična djela: od nezakonitog bogaćenja pa sve do genocida. Njih dvoje su samo mirno, preplašeno stajali su ćošku improvizovane sudnice.
Nakon svega 90 minuta, osuđeni su na smrt.
U početku je odlučeno da će biti pogubljeni odvojeno, međutim, oni su počeli preklinjati da ih zajedno ubiju i na kraju im je ispunjena posljednja želja.
Dok su stajali pred streljačkim vodom, držali su se za ruke. Jedan od rumunskih specijalaca, koji je bio u streljačkom vodu rekao je kasnije da je prvi metak pogodio Čaušeskua u koljeno, a drugi u prsa. U roku od par sekundi, metak je pogodio i Elenu. Pali su na zemlju, a zatim je krv potekla iz Elenine glave.
Benito Musolini: Shvativši da će biti zarobljen, Benito Musolini je pokušao pobjegne u Švajcarsku zajedno sa ljubavnicom Klarom Petači i svojom pratnjom.
Međutim, ubrzo su ga zaustavili komunistički vojnici, preobučeni u njemačke uniforme.
Ubijen je već sljedećeg dana 28. aprila 1945. godine u selu Đulino di Mezagara, zajedno sa ljubavnicom i ostatkom pratnje.
Prkosan do samog kraja, Musolini se proderao na vojnika koji je došao da ga pogubi i to riječima: "Pucaj mi u prsa!"
Vojnik nije čekao ni sekunde, pucao je. Vjeruje se da je Musolini još bio živ kad je pao na zemlju, a vojnik ga je, za svaki slučaj, još jednom "ovjerio".
Njihova tijela prebačena su u Milano i bačena pored jedne benzinske pumpe.
Italijani, koji su propatili pod njegovim režimom, odlazili su na to mjesto i iživljavali se nad njim. Čak ni prema mrtvom nisu imali poštovanja.
Očevici kažu da su ga satima pljuvali, šutirali, kamenovali... Navodno je Musolinijeva glava bila izobličena do neprepoznatljivosti. Nakon toga, tijela Musolinija, njegove ljubavnice i ostatka pratnje su kukama za meso okačeni pored puta.
Da je riječ o bilo kome drugom, Italijani bi bili prestravljeni tim brutalnim prizorom, ali Musolinijeva smrt bila je početak slavlja za mnoge.
Jon Antonesku: Jon Viktor Antonesku bio je premijer i vođa Rumunije tokom Drugog svetskog rata.
Antonesku je napravio savez sa Hitlerom, i omogućio nacističkoj Njemačkoj pristup rumunskim naftnim poljima.
Među Antoneskuovim motivima za savez je bila mržnja prema boljševizmu u SSSR-u, i želja za oslobađanjem Besarabije i sjeverne Bukovine.
Upućeni kažu da je kriv za ubistvo stotine hiljada ljudi.
Kada su Sovjetske snage ušle u Rumuniju Antonesku je uhapšen, i predat Sovjetima. Godine 1946, mu je suđeno pred Narodnim tribunalom u Bukureštu.
Proglašen je krivim za izdaju rumunskog naroda u korist nacističke Njemačke, ekonomsko i političko pokoravanje Rumunije Njemačkoj, saradnju sa Gvozdenom gardom, ubistva političkih protivnika, masovna ubistva civila i zločine protiv mira, kao i za učešće u njemačkoj invaziji na SSSR.
Osuđen je na smrt, i strijeljan 1. juna 1946. godine u zatvoru u Žilavi.
Njegova smrt bila je hladna i brutalna, baš kao i sam Antonesku.
Rafael Truhiljo: Poput scena iz nekog gangsterskog filma, Rafael Truhiljo, diktator iz Dominikanske Republike, ubijen je 30, maja 1961. godine dok se vozio autom mračnom ulicom Santo Dominga, a njegovi egzekutori bila je grupa vojnih oficira i civila. Mnogi smatraju da je u pozadini tog ubistva bila CIA, iako CIA u zvaničnom izvještaju navodi kako "nema aktivno učešće u ubistvu" već samo "tihu vezu" sa grupom koja je planirala i izvršila ubistvo.
Prvi metak ga nije ubio i Truhiljo je uzvratio. Međutim, grupa od sedam egzekutora bila je odlučna i ubrzo ga je savladala.
Truhiljo, poznat još i kao El Hefe, bio je na čelu diktatorskog režima koji je vladao 30 godina, od 1930. do 1961., a njegova sredstava pokoravanja ljudi bila su mučenja i ubistva.
Truhiljo je bio poznat po svojoj megalomaniji. Odmah po dolasku na vlast promijenio je ime glavnog grada iz Santo Domingo u Sijudad Truhiljo, sebe je nazivao "dobročiniteljem" i od sebe stvorio kult zasnovan na teroru. Kontrolisao je veći dio ekonomije zemlje, oduzimajući eksproprijacijom imanja i građevinske objekte od svojih suparnika.
Godine 1937. naredio je masakr 20.000 Haićana koji su živjeli i radili u graničnoj oblasti između Dominikanske Republike i Haitija. Uz pomoć dobro organizovane mreže doušnika uspio je da spriječi nekoliko pokušaja pobune protiv njega.
Međutim, postoji granica koju ljudi mogu da istrpe. Tako je bilo i sa Truhiljom, koji je pogubljen na svirepi način, iz zasjede. Nakon ubistva, u policijskom izvještaju stoji da je na njegovom automobilu bilo više od 60 rupa od metaka.