Tokom posljednjih godina hijade Čečena napustilo je svoju domovinu i započelo život u inostranstvu. Neki od njih su svojevoljno otišli, dok drugi nisu imali izbora.
Jedna od onih koji nisu imali izbora je i Zulikan, koju je zadesila strašna sudbina. Prije mjesec dana oteta je na putu od fakulteta do kuće, u čečenskoj prijestonici Groznom. Svega sedam dana kasnije ona je postala supruga Bogdana Kažijeva, čovjeka kojeg je jedva poznavala.
Odmah nakon vjenčanja suprug ju je odveo u Pavlodar, na sjeveru Kazahstana, gdje ju je predstavio svojoj rodbini. I tako je Zulikan završila hiljadama kilometara daleko od svog doma, nemoćna da utiče na svoju sudbinu.
Umjesto da provede idilično ljeto, Zulikan se našla u zemlji koju ne zna, sa ljudima koje nikada prije nije vidjela.
Njen suprug Bogdan objašnjava da je otimanje mladih njihova tradicija koju oni moraju da poštuju. I njegov rođak Sultan, objašnjava kako je i on na sličan način došao do svoje supruge.
"Jednostavno, to je zakon naših predaka", kaže Sultan i dodaje: "Moramo da poštujemo našu čečensku tradiciju".
A i ovi ljudi su takođe ne svojom voljom završili u Kazahstanu. Najstariji u porodici priča kako je njegovu porodicu Staljin deportovao davne 1944. godine, kada je cijeli čečenski narod završio u tuđini, uglavnom u dijelovima centralne Azije.
On je tada imao svega 11 godina, ali mu je 23. februara 1944. godine tako jasno urezan u sjećanje. Bio je to dan kada su pripadnici Crvene armije došli u njegovo selo.
"Prvo su nam rekli da se u selu održava parada i da svi muškarci moraju da dođu na glavni trg. Međutim, kada je moj otac otišao tamo, parade jednostavno nije bilo. Svi seljani su odmah opkoljeni vojnicima koji su uperili oružje u njih."
A, zatim su vojnici došli u njegovu kuću:
"Imali smo malo vremena, tek toliko da pokupimo osnovne stvari. Moja majka je bila šokirana i ponijela je samo jednu kokošku i malo hljeba", kaže ovaj starac, koji dodaje da je deportacija ostavila duboke ožiljke na cijelu jednu generaciju.
Mahom su svi deportovani u hladne stepe, gdje ništa nisu imali. Jedva su sagradili neke kolibice gdje su živjeli. Skoro trećina deportovanih je umrla tokom puta do stepe od tifusa i drugih zaraznih bolesti.
Iako je nakon Staljina protjeranim Čečenima dopušteno da se vrate na svoja ognjišta, mnogi su se vratili, ali ponovo otišli u izbjeglištvo nakon prvog čeženskog rata.
Sada mnogi od njih više i ne žele da se vrate u Čečeniju, jer su toliko toga prošli i nekoliko puta tražili spas u drugim državama.
Da je život u Čečeniji prilično težak svjedoči i to da je prošle godine Natalija Estemirova, aktivistkinja za zaštitu ljudskih prava, oteta na ulici prijestonice Groznog, da bi njen leš bio pronađen svega nekoliko sati kasnije u jarku pored puta.
Niko nije priveden niti je kome suđeno za njenu smrt. Većina Čečena vjeruje da se zločin isplati, jer malo ko će biti kažnjen.
Takođe, ni otmice djevojaka koje, poput Zulikan, postaju supruge čečenskih izbjeglica vjerovatno nikada neće biti istražene, niti će se ko usuditi da prijavi otmicu.
Pitanje je do kada će Bogdanova porodica ostati u Kazahstanu i da li će se ikada vratiti u Čečeniju. Njegov otac kaže da bi volio da se vrate u domovinu odakle je i nova mlada Zulikan, ali Bogdan po svemu sudeći ne želi da se vraća.
Kad je otišao u Grozni da pronađe (tačnije otme) mladu, bila je jedna stvar, jer je želio da i daleko od domovine ima Čečenku za ženu. Međutim, živjeti tamo, to bi bilo nešto sasvim drugačije.
"Ne znam, ali povratak u Čečeniju me ne privlači", kaže Bogdan i dodaje: "Mislim da ću ipak sačekati nekoliko godina dok donesem konačnu odluku."