Jedan sasvim običan dan, 1982. godine... Liberijsko pleme Kran priprema se za proglašenje svog novog plemenskog duhovnog vođe.
Tokom ceremonije koja traje tri dana, sveštenik ima viziju u kojoj mu đavo kaže da će postati veliki ratni vođa. Međutim, đavo mu je tada još rekao da ako želi da bude veliki ratnik, mora da nastavi sa žrtvovanjem djece, kao i s kanabalizomom.
Nakon što je sve gotovo, ovaj sveštenik postaje jedan od najmoćnijih vođa zapadne Afrike. Ironično je da je on tada imao svega 11 godina.
Baš kako je i prorečeno, dječak sveštenik je postao jedan od najmoćnijih, ali i najozloglašenijih vođa, poznatiji kao general But Nejked.
On i njegovi dječaci ratnici su u bitke odlazili potpuno goli, u čizmama i noseći kalašnjikov, odakle je general i dobio nadimak.
Dijete koje mu je prineseno kao žrtva, tokom inicijacije u sveštenika, bila je samo prva u nizu njegovih žrtava, čiji se broj procjenjuje čak na 20.000.
Njegovi rivali osporavaju ovu brojku jer ju je, navodno, nemoguće dokazati.
Ipak, ono što se ne može osporiti svakako je da je ovaj sveštenik, tokom 14-godišnjeg rata, postao jedan od najozloglašenijih i najokrutnijih vođa u afričkoj istoriji.
Nakon što je But Nejked priznao svoju tamnu prošlost tokom svjedočenja na liberijskoj Komisiji za istinu i pomirenje, jedan od učesnika je naglas pitao: "Da li je ovo najgori čovjek koji je ikada živio?"
Njegovi zločini uključivali su žrtvovanje, kanibalizam, regrutovanje djece ratnika, te trgovinu krvavim dijamantima i kokainom, kojim je kljukao dječake stare svega osam, devet godina.
Danas je general preporođen čovjek, koji je 1996. godine imao prosvjetljenje, bogojavljenje. Nakon što je 14 godina svake noći razgovarao sa đavolom, jedne noći mu se ukazao sam Isus Hrist koji mu je rekao da završi sa svim zlodjelima, te da se preobrati u hrišćanstvo.
Danas je poznat kao pastor Džošua Milton Blajhi.
Tvrdi da ako se on mogao promijeniti, onda svako može. U međuvremenu se oženio i otac je troje djece. Danas ide širom Liberije i propovijeda ukidanje žrtovavanja i kanibalizma, koje je i danas prisutno u Libeirji.
Liberijska Komisija za istinu i pomirenje navodno je predložila pomilovanje generala s obzirom na to da se pokajao, te da je danas sasvim drugi čovjek.
Da je, zaista, riječ o čovjeku koji se istinski kaje svjedoči i njegova izjava da je spreman da ode u Hag, gdje će mu biti suđeno za ratne zločine.
On danas bez problema priča o svojoj ratnoj prošlosti kao i svojoj želji da se promijeni, koja je bila toliko jaka, da je na kraju i uspio.
Njegovo priznanje i pokajanje je toliko stravično, jer je dotakao samo dno pakla, ali je uspio da se izvuče.
Nakon njegove ispovijesti, mnogi se pitaju da li ovakvi zločini ikada mogu biti oprošteni, a to je pitanje koje Džošua i danas postavlja sam sebi.
Uz Etiopiju, Liberija je jedina afrička zemlja u kojoj nikada nije bilo evropske kolonizacije. Nju su naselili i osnovali oslobođeni američki robovi, 1820. godine.
Ipak, novija istorija zemlje je u potpunosti obilježena građanskim ratom koji je trajao od 1989. do 2003. godine, a u kojem je 250.000 ljudi izgubilo život, milion je raseljeno, a svako peto dijete je postalo ratnik.
General But je bio jedan od vodećh ratnika koji se borio protiv mnogih, pa čak i protiv vojnika Čarlsa Tejlora, koji je kasnije postao predsjednik Liberije, a danas se nalazi u Hagu.
Interes za generala je porastao otkako je svjedočio na Komisiji za istinu i pomirenje, ali i nakon njegovog dramatičnog preobraćenja u evangelističkog hrišćanina.
Štaviše, o njegovom životu je snimljen i film koji će premijerno biti prikazan na sljedećem "Sandens festivalu".
Ono što sve zanima i zašto je naglo porasla njegova popularnost svakako je to da li se čovjek, koji je smatran najozloglašenijim može promijeniti ili je samo briljantan prevarant?
Pri prvom susretu s njim vidite da je to čovjek potpuno svjestan svojih nedjela; zastrašujuće iskren, a s vremena na vrijeme očajan, lucidan, uvjerljiv, harizmatičan.
Međutim, na njemu se vide i ožiljci rata ne toliko fizički, koliko oni na duši.
Svoju životnu priču počinje ranim djetinjstvom, kada mu je otac prvi put rekao da je od plemena odabran da bude veliki ratnik.
On je zapravo i začet na naređenje vođa plemena. Odmah po rođenju, oduzeli su ga od majke. Kada mu je bilo sedam godina, brigu o njemu su preuzele starješine plemena koje su ga podučavale svešteničkim ritualima.
Godine 1982, kao visoki sveštenik sa svega 11 godina, on je već izvodio rituale crne magije u predsjedničkoj palati, jer je tadašnji predsjednik bio iz njegovog plemena.
Ritali su, uglavnom, podrazumijevali prinošenje žrtava i kanibalizam.
U današnjoj Liberiji, oko 75 odsto ljudi su hrišćani, 20 odsto su muslimani, a ostatak i dalje praktikuje ritauale crne magije.
Na pitanje da li je istina da se crna magija i dalje praktikuje u Liberiji, on je odgovorio potvrdno.
"Ako odete u neko zabačenije selo, moje selo, i progovorite o ovome, ubiće vas sigurno. Jednostavno, znam da ovo što radim nije uredu, i moram da progovorim o svemu", kaže Džošua Milton Blajhi.
Tokom djetinjstva su mu objašnjavali da su ovi rituali za dobro plemena.
Međutim, kada je postao ratni vođa, pred svaku bitku je žrtvovao jedno dijete, iako to nije imalo nikakvog vjerskog značaja za njegovo pleme.
Jednostavno, vjerovali su da će tako ojačati pred bitku.
Najgore od svega jeste to što su njegovu brigadu činila upravo djeca, iako to nije bila jedina dječja brigada. Procjenjuje se da je širom Liberije bilo oko 20.000 djece vojnika. On danas priznaje da je tu bilo svega, a najviše kokaina, koji je davao i djeci.
"Iako smo imali dosta kokaina, nisam ga mijenjao za oružje. Za oružje sam davao dijamante i zlato, a za njih sam kupovao i kokain", kaže on, i nevoljno priznaje da je kokain davao i svojim vojnicima, koji su imali osam, devet godina.
"Jednostavno, mislio sam da će od kokaina biti jači. Stavljao sam im ga u hranu", kaže on.
Na pitanje zašto su goli išli u rat, bivši general kaže da su htjeli neprijatelju da poruče da su zvijeri, životinje, a ne obični vojnici.
Blajhi je godinama bio i sveštenik i ratni vođa u svom plemenu. Svoju brigadu od 80 dječaka je nemilosrdno koristio u ratnim okršajima.
Međutim, dobro se sjeća momenta koji mu je promijenio cijeli život. Kao i pred svaku bitku, doveli su mu dijete na žrtvovanje, ali ovaj put je dijete bilo drugačije u odnosu na sve ostale.
"Bilo je to dijete neobične ljepote, kakvo nisam vidio do tada. Većina djece koju prinesu kao žrtvu, prvo plaču, vrište, a ovo dijete je bilo mirno. Odjednom sam shvatio da to dijete ne smije umrijeti. Tada sam prvi put zaplakao u životu. Odmah, neposredno nakon tog događaja, imao sam prosvjetljenje. Glas mi je rekao da se pokajem i nastavim da živim ili da umrem", kaže Blajhi, dodajući da on vjeruje da je to bio sam Isus Hrist, svjetlost u ljudskom obliku.
U roku od nekoliko mjeseci, napustio je brigadu i u septembru 1996. godine prešao na hrišćanstvo.
Bez obzira na sve, njegovo ime i pojava i danas izazivaju strah u Liberiji. Upravo zato izbjegava da se pojavljuje u javnosti i uglavnom boravi u svojoj parohiji.
On danas kaže da je propovijedanje hrišćanskih vrijednosti njegova životna misija, ali i spasenje djece vojnika. Ukoliko ih ne spasi, uvjeren je da će se stravična prošlost i građanski rat opet vratiti.
Ipak, koliko je to izvodljivo u zemlji gdje je procenat nezaposlenosti 80 odsto, a 3,9 miliona stanovnika živi sa manje od 78 penija dnevno.