PARIZ - Francuski analitičari, usko povezani s tamošnjim obavještajnim miljeom i izvorima bliskim francuskoj vladi, iznjeli su svoje stavove vezano uz najnovija događanja unutar teške sirijske krize.
Kao prvo, smatraju, kako u sadašnjem trenutku Moskva nije zabrinuta u vezi mogućih ozbiljnijih ograničenja u pogledu učvršćenja njezinog uticaja u Siriji. Pariz procjenjuje, kao vrlo visoku, sposobnost Moskve za diktiranje svojih uslova Damasku. Kao jedan od dokaza tome, navode i praktično skidanje s tema Ženevskih pregovora zahtjeva opozicije za odlaskom Bašara al Asada s vlasti. Francuzi ne vjeruju kako će sudionici Ženevskih pregovora u sastavu posebnog izaslanika UN-a za Siriju Stefana de Misture, šefa prosaudijske opozicije u Visokom pregovaračkom savijetu Mustafe Aluša i jordanskog ministra inostranih poslova Nasera Judeha, uspjeti formulisati neku zajedničku poziciju za pritisak na Moskvu, u svrhu osiguranja interesa u smjeru sunitskog saveza. Stav američkog državnog tajnika Džona Kerija francuski analitičari procjenili su kao „nedovoljno jasan“, bez sadržanja bilo kakvih djelotvornih instrumenata pomoću kojih bi se utjecalo na rusku poziciju. Prema istim ocjenama, Rusija će nastojati (i to već realizuje) osigurati plan zamjene „saudijske grupe“ u Visokom pregovaračkom savijetu za opozicijsku grupaciju, možda više nejasnu ali istovremeno i više nastrojenu ka stvarnim pregovorima s Damaskom. Kao rukovodioci te grupacije spominju se bivši potpredsjednik Kadri Džamil (Kurd koji sada živi u Moskvi i čija su dva brata ranije u Moskvi imali trgovine odjećom poznatog brenda „Naf-Naf“), i A. Al-Džarba, bivši šef Nacionalne opozicione koalicije i revolucionarnih snaga, koji ima dobre odnose s Rijadom. Na taj način stvorila bi se određena ravnoteža interesa i skinulo bi se s „dnevnog reda“ glavno pitanje, o učešću sirijskih Kurda u pregovaračkom procesu.
Međutim, Geopolitika.news ipak smatra kako Kadri Džamil, iako Kurd, teško može predstavljati kurdski element na pregovorima, uključno čak i Kurdskoj radničkoj stranci blisku Stranku demokratskog saveza. Njegov položaj unutar opozicionih redova je prilično skroman u pogledu uticaja koji zauzima, a usto ima i reputaciju „agenta“ sirijskih tajnih službi.
Nezavisno o tome, Francuzi su ipak uvjereni kako je ruski plan upravo usmjeren k „podrezivanju krila“ i Džamilu i al-Džarbi i da je plan u osnovi usuglašen s Egiptom, UAE i Alžirom. Međutim, takođe mislimo kako je ipak nerealno da se Kairo i Abu-Dabi odluče na takav korak bez „amena“ Rijada, a to se posebnoe odnosi na Egipat koji sada od Saudijaca dobiva velike kreditne aranžmane. Upravo zato se i ne možemo složiti s ocjenama francuskih analitičkih krugova. Takve ocjene vrijedile bi samo u slučaju da je i Rijad shvatio bezizglednost svojih inzistiranja za odlaskom Asada s vlasti (o čemu je teško znati jer se tu može raditi o stavu isključivo najvišeg državnog vodstva te zemlje), pa da na taj način želi „očuvati obraz“. Pritom bi Rijad javno i dalje govorio o bezalternativnoj nužnosti smjene Asada, a formalno prema novoformiranoj opozicijskoj pregovaračkoj grupaciji ne bi imao nikakvih pretenzija niti službenih odnosa.
Francuski analitičari takođe su uvjereni kako je Moskva usmjerena na uspostavu konačnog nadzora nad gradom Alepom. Pritom razdjeljuju poslove ruskog Ministarstva odbrane (koji je za taj cilj) i ruskog Ministarstva inostanih poslova, koji upozorava na štetne posljedice koje bi taj potez izazvao po pregovarački proces u Ženevi i koji bi dodatno usložnio odnose Moskve i Vašingtona. Francuzi takođe raspolažu podacima o tome, da je plan oslobađanja Alepa već prezentovan od strane ruske vojne komande u njihovoj vojnoj bazi „Hmeimim“ kraj Latakije komandantu iranske jedinice „Al-Kuds“ Korpusa straže iranske revolucije, generalu Kasemu Soleimaniju i mlađem bratu Bašara Asada Maheru Asadu.
Skrećemo pažnju na to, da su odnosi između njih daleko od idealnih. Maher Asad i njegov uži krug iz redova viših oficira sirijske vojske, u svoje vrijeme kategorički su istupali protiv planova generala Soleimanija o preustroju ostatka sirijske vojske i njezinog oblikovanja u formu svojevrsnog hibrida između vojske i neregularnih snaga – tipa libanonskog „Hezbolaha“.
Francuzi su uvjereni kako će glavninu udarnih snaga predstojeće vojne operacije za oslobađanje Alepa činiti jedinice pod komandom pukovnika Suhejla al-Hasana (zv. „Tigar“), koji je usko povezan upravo s iranskim generalom K. Soleimaniem. Dejstva sirijskog vazduhoplovstva koordiniraće šef obavještajne službe vazdušnih snaga sirijske vojske Džamil Hasan. Pritom moramo primjetiti, kako će bez sudjelovanja ruskih vazdušnih snaga akcija oslobođenja grada ipak biti vrlo teško realizovana. Osim toga, nužno je uključiti i procjene visokog humanitarnog rizika povezanog s očekivanim uništavanjem civilnih objekata. Uspostaviti kontrolu nad gradom moguće je samo uz prethodnu evakuaciju stanovništva iz sunitskih djelova grada koji nisu pod nadzorom vladinih snaga.
Ali u ovoj priči mora se voditi računa i o glavnom suparniku sirijske vojske – terorističkoj organizaciji „Džabhat al-Nusra“. Njezino djelovanje motivisano je upravo namjerama Damaska, a pod neposrednim je utjecajem Rijada, prije svega saudijskog ministra odbrane i nasljednog princa Muhameda ben Salmana. Još na samom početku Ženevskih pregovora bilo je jasno kako će Rijad kroz svoju grupaciju pregovarača lobirati za vlastite interese. Danas se taktika Rijada svodi na to, da se „ne zaguše“ započeti pregovori ali da se u njima ne napravi nikakav značajan „korak naprijed“. Bitka za Alepo predstavlja za Rijad glavni prioritet i pokreće mobilizaciju svih njegovih resursa u pogledu organizacije kontinuirane opskrbe od strane Rijada nadziranih oružanih grupacija i isporuke njima prijenosnih protuvazdušnih raketnih sistema (bez kojih je njihova odbrana nemoguća). Moguće je kako se to čini bez odobrenja SAD-a i da se radi o manjim količinama tog tipa naoružanja koje zabrinjava i američku stranu jer ga islamisti mogu koristiti i protiv američkih vojnih ali i civilnih aviona.
Poraz kod Alepa može postati katalizator propasti saudijsko-turske koalicije i fragmentacije jedinica „Džabat al-Nusre. Nakon pada grada, Rijad bi praktički bio primoran odmah transformisati svoju poziciju u odnosu na pregovore u Ženevi u više konstruktivnom smjeru. Ali čak i u takvom scenariju ostaje problem susjedne zapadne regije Idlib koja će (p)ostati posljednje ozbiljnije i strukturirano uporište prosaudijskih grupacija na sirijskom tlu. U vezi toga, kao alternativni korak u slučaju otpočinjanja akcije oslobađanja Alepa od strane Damaska, Rijad može pokrenuti napadačke akcije u Idlibu u svrhu odvlačenja pažnjei i nužnog preusmjeravanja sirijskih snaga prema toj strateški važnoj regiji. A vladine snage sada su u potpunosti usmjerene prema Alepu.