To su ljudi koji su iskazali nevjerovatnu hrabrost, koju mnogi ne mogu ni razumjeti, pa ipak, vrlo malo se zna o njima.
Riječ je o "Fukušimi 50", grupi najhrabrijih koji su se usudili ostati u havarisanoj nukelarnoj elektrani tog 11. marta 2011. godine, kada je Japan zahvatila jedna od najvećih katastrofa savremenog doba.
Acufumi Jošizava bio je na poslu tog dana. Prisjeća se Jošizava svoje samoubilačke misije, kada se dobrovoljno javio da se vrati u opasnu unutrašnjost nukelarne elektrane i pokuša spasiti ono što se spasiti može. Pri povratku u nukelarku, prisjeća se kako se pozdravio sa svojim kolegama, salutirajući im, kao da odlazi u bitku iz koje se neće živ vratiti. Za mnoge je to i podsjećalo na ratna vremena. Mediji su ih nazivali kamikazama, a običan narod samurajima i herojima Fukušime. Ipak, ovaj skromni čovjek ne želi da ga tako zovu.
"Nisam ja nikakav heroj. Ja sam samo radio svoj posao", počinje svoju priču Jošizava.
Ovaj tihi čovjek, koji je stoički podnio sve, još se s mukom i bolom prisjeća nadljudskih napora da zaustave katastrofu u Fukušima Daiči. Dvije godine nakon ove nesreće koja je zadesila Japan, još traje debata ko je odgovoran za najgoru svjetsku katastrofu još od Černobilja. Inače, posljedice katastrofe su još prisutne, pa je tako u ribi ulovljenoj pored Fukušime pronađena radijacija 5.000 puta viša od dozvoljene.
Prema izvještaju Svjetske zdravstvene organizacije, posljedice su najočiglednije na ženskim novorođenčadima koja imaju čak 70 odsto više šanse da dobiju karcinom tiroidne žlijezde tokom života od ostalih novorođenčadi istovremeno rođenih u ostalim dijelovima svijeta. Pa, ipak, SZO je zaključio da je opasnost po ostatak populacije relativno nizak. Tokom protekle dvije godine, čak 160.000 ljudi je raseljeno, neki čak i trajno, bez nade da će se ikada vratiti u svoje domove. Oni se još bore da dobiju odštetu, a takva teška i stresna životna situacij dovela je do epidemije razvoda i samoubistava među raseljenim licima.
Jošizava kaže da i danas, nakon dvije godine, osjeća "duboku odgovornost" za krizu koja je krenula iz kompanije u kojoj je on godinama radio. Kad god se prisjeti tog dana, oči mu se ovlaže suzama.
A taj dan, 11. mart, započeo je jakim zemljotresom magnitude 8,9 stepeni po Rihterovoj skali. Dogodio se na okeanskom dnu nedaleko od Japana i bio je najjači u toj oblasti u posljednjih 1.200 godina.
"Odjednom smo svi osjetili jak potres, bio je nevjerovatno jak da sam pao na koljena. Jednostavno, nije bilo mjesta gdje bismo se mogli skloniti", prisjeća se ovaj 54-godišnji inžinjer.
Mediji su ih nazivali kamikazama, a običan narod herojima Fukušime
Udari zemljotresa bukvalno su čupali cijevi iz zidova, pomjerali parkirane automobile kao igračke, a putevi su bili puni ogromnih pukotina. Djelovalo je kao da se Zemlja otvorila. U početku, i sam Jošizava bio je uvjeren da se odbrambeni sistem Daičija uključio i da je odradio svoje. Čim je došlo do prvog podrhtavanja tla, sva tri reaktora su, navodno, zatvorena. Međutim, desilo se da je potres prekinuo dovod struje iz glavne eletrične mreže, što je vjerovatno oštetilo sistem hlađenja reaktora jedan, a destruktivni cunami, koji je dva puta bio viši od same elektrane, bio je svega 49 minuta udaljen od Fukušime.
Jošizava je bio zadužen za reaktore pet i šest, koji u to vrijeme nisu radili zbog redovnog održavanja. Jošizava je odmah otišao u zgradu koja je seizmički izolovana i zauzeo mjesto pored glavnog menadžera Masao Jošide, koji je pokušavao da procijeni nastalu štetu. U toj zgradi, koja nije imala prozora, nisu mogli vidjeti cunami koji nadolazi. Udar cunamija bio je pogbuan jer je poplavio sve, čak i podrum elektrane, gdje su se nalazile turbine, što je onemogućilo i posljednje rezervno napajanje strujom. Jednostavno, bila je uništena i posljednja linija odbrane elektrane. Kako nije bilo struje, voda se nije mogla pumpati u jezgro i smanjiti zagrijavanje, niti čak izmjeriti nivo radijacije. Inžinjeri su izgubili kontrolu nad cijelim kompleksom. Ubrzo je započelo topljenje radioaktivnih šipki.
"Jednostavno, nisam mogao vjerovati da cunami može biit tako veliki", kaže Jošizava.
Međutim, tu nije bio kraj, jer se kriza ubrzo produbila. Svega 15 sati nakon prvog udara i gubitka struje, počelo je topljenje uranijumskog goriva. Hiljade ljudi evakuisane su iz okolnih naselja. Interesantno, ali niko nije znao šta treba dalje činiti, jer "Tepco", vlasnik elektrane, nikada nije predvidio situaciju potpunog nestanka struje. Većina zaposlenih otišla je kući, da vidi da li su im porodice preživjele udar cunamija. Jošizava kaže da je u tom momentu pomislio na dvije stvari.
"Na prvom mjestu mi je bila bezbjednost mojih radnika, a na drugom, da hitno moramo zatvoriti elektranu", pojašnjava on.
Njegova supruga i dvije kćerke bile su na sigurnom, u Jokohami, koja je hiljadama kilometara udaljena od Fukušime. Panika ga nije savladala, jer je znao da mu je porodica na sigurnom.
"Možda nekima to zvuči čudno, ali kod nas je normalno i prirodno da ti je tvoja kompanija na prvom mjestu. Jednostavno, to je način na koji razmišljaju svi zaposleni u 'Tepcu' i tu nije bilo odstupanja, jer to je bio jedini način da se izborimo sa hitnim situacijama", govori on.
Nije otkriveno ko su tih 50 ljudi da ne objelodane šta se zaista desilo u Fukušima Daiči
Inženjeri su se sklonili iz elektrane na nekoliko dana u obližnji grad Okuma, koji se nalazi oko pet kilometara do Fukišime. Međutim, 16. marta, situacija u Daičiju dostigla je kritičnu tačku. Došlo je do serije hidrogenskih eksplozija. Tri reaktora su se topila, a više od 1.000 radioaktivnih šipki ostalo je bez vode. Jošizava kaže da je bio spreman i na najgore. Bila je ugrožena i Fukušima Daini, udaljena oko 10 kilometara od Fukušime Daiči.
Zvaničnici u Tokiju bojali su se još goreg scenarija - da bi toksični oblak mogao da krene prema najnaseljenijem mjestu ovog dijela svijeta. Počele su da kruže glasine da će "Tepco" u potpunosti povući svoje radnike i elektrane, ostavljajući elektranu na milost i nemilost prirode. Međutim, Jošizava kaže da to jednostavno nije bila istina.
"Nikada nismo imali namjeru da napustimo naša radna mjesta. U to vrijeme ja sam se dobrovoljno prijavio da se vratim u elektranu. Većina Japanaca je mislila da niko od nas neće izaći živ", prisjeća se on sa suzama u očima. Tada je u medijima i nastala priča o "Fukušimi 50", hrabrim radnicima koji su rizikovali sve da zaustave još veću katastrofu.
"Svi smo bilo odlučni da ćemo ostati do kraja, kakav god on bio", kaže Jošizava.
Tokom nekoliko narednih sedmica ljudi koji su ostali u elektrani bili su izloženi brutalnim uslovima. Skoro da su ostali bez hrane, a voda im je bila ograničena na pola litra dnevno. Radili su u smjenama, preživljavali na biskvitima, a spavali u bunkeru koji je jedini bio otporan na radijaciju. Jošizava se prisjeća da je bio strašno smršavio i prvi put u životu pustio je bradu. Međutim, kada je elitna jedinica vatrogasaca uspjela da dovede vodu u pregrijane reaktore, svi su postali više optmistični i njihova uzrečica "oshimai da" (ovo je kraj), više se nije čula među radnicima. Kada je nakon mjesec dana prvi put posjetio sunčani Tokio, shvatio je da se van elektrane život skoro vratio u normalu.
Stresna životna situacija dovela do epidemije razvoda i samoubistava među raseljenim licima
Međutim, ne može se reći da su ti ljudi dobili neko javno priznanje niti neku javnu zahvalnost. Većina njih je još zaposlena u "Tepcu", koji je krajem prošle godine nacionalizovan, pa će tako sav trošak čišćenja radioaktivnog otpada platiti poreski obveznici. Ono što je intrigantno jeste da nijedan rukovodilac nije pozvan na odgovornost zbog svega što se desilo. Istina, tek prošlog oktobra, 18 mjeseci nakon svega, premijer Jošiko Noda zvanično je zahvalio junacima Fukušime, iako je svega nekolicina njih imenovana. Inače, skromni Japanci nisu navikli na pohvale i divljenje, to jednostavno nije dio njihove tradicije i kulture. Sa druge strane, ni zvaničnici "Tepca" ne žele da otkriju ko su tih 50 ljudi, jer se vjerovatno boje da bi mogli da objelodane šta se zaista desilo u Fukušima Daiči. Jošizava je jedan od rijetkih koji je odlučio da progovori.
Jošizava danas radi u glavnom sjedištu "Tepca" u Tokiju, ali s vremena na vrijeme ode u Fukušimu, što mu izaziva mučna sjećanja. S porodicom nikada ne priča o tome što se desilo.
"Moja žena i djeca su već sve vidjeli na TV-u i ne žele da čuju niti da vide više bilo šta od toga. S vremena na vrijeme me pitaju da li sam dobro, a ja im kažem, što ću reći i vama: "Uopšte nemam nikakvih problema."
Doživotno kod ljekara
Ipak, ono što je očigledno jeste da je Acufumi Jošizava jedan od lojalnih radnika "Tepca". Iako je možda ogorčen na svog poslodavca, on to sigurno nikada ne bi otkrio. Štaviše, on je pohvalio svog poslodavca zbog podrške koju je pružio svojim radnicima, kao i zbog redovnih ljekarskih pregleda na koje svi idu čak i danas, a vjerovatno će ići do kraja života. Zapravo, radnici koji su bili izloženi visokom zračenju, dobili su neograničenu doživotnu ljekarsku brigu.