Životna priča Fabiole Leokal na prvi pogled djeluje krajnje neobično, međutim ne i za Haićane, koji su ove sedmice obilježili drugu godišnjicu katastrofalnog zemljotresa.
Sve što joj je ostalo iz prethodnog života jeste jedan svežanj fotografija i nekoliko sitnica koje je uspjela da izvuče iz ruševina onoga što je nekada zvala svojim domom.
Kada ih je pogodio jedan od najrazornijih zemljotresa ikad zabilježnih, od njene kuće, koja se nalazila u Kanape Vertu, predgrađu Port-o-Prensa, nije ostalo ništa; potpuno je sravnjena sa zemljom.
Njen suprug Rene, s kojim je bila devet godina, ostao je da leži pod ruševina kuće koju su zajedno gradili.
Jedno vrijeme živjela je u izbjegličkom kampu, ali je ipak odlučila da se vrati na mjesto gdje je nekada bila njena kuća. Danas živi u drvenoj kolibici, gdje čuva sve svoje uspomene.
Centralno mjesto u kolibi zauzima album sa fotografijama sa njenog vjenčanja. Bila su to mnogo ljepša vremena...
Priznaje da joj svi govore da se riješi fotografija, jer one više nemaju smisla i samo je rastužuju.
Ipak, život ide dalje za Leokalovu. Svjesna je da mora da se bori i opstane, ako ne zbog sebe, onda zbog svoje 15-godišnje kćerke, koja joj je sve na svijetu.
Nažalost, prizor kao u domu Leokalovih je sasvim uobičajen u gradu koji je i dalje prekriven ruševinama.
I dok UN i haićanski zvaničnici tvrde da se Haiti krupnim koracima oporavlja od najrazornije katastrofe u svojoj istoriji, većina stanovnika smatra da je taj napredak prilično slab, skoro neprimjetan.
Sve što treba jeste da pogledate ljude poput Fabiole i da vam bude jasno o kakvom napretku se radi. Ipak, ona spada među srećnije, jer ima kakav takav dom.
Prema procjenama UN-a, zemljotres jačine sedam stepeni odnio je 22.000 života, te uništio živote skoro tri miliona ljudi. Više od 1,5 miliona ljudi ostalo je bez krova nad glavom, i to u zemlji koja je i ranije smatrana jednom od najsiromašnijih na svijetu.
Pretpostavlja se da čak 70 odsto Haićana nije imalo stabilan posao ni prije zemljotresa, te da je bilo svega 5,9 odsto doktora na 10.000 stanovnika.
Dvije godine kasnije, skoro isti podaci o nezaposlenim Haićanima. Ruševine se i dalje vide na svakom koraku i prekrivaju najveći dio haićanske prijestonice.
Prema podacima UN-a, uklonjena je polovina ruševina, koje bi, kada bi se sastavile, mogle da prekriju čak pet fudbalskih igrališta.
Ipak, najgore je onima koji nemaju gdje ni da prespavaju. Veliki broj ljudi i dalje živi u šatorima, postavljenim na ulice prijestonice, što je možda i najočigledniji primjer haićanskog očaja i bijede.
"Jednostavno, ja nisam mogla ostati na ulici", kaže Leokalova i dodaje: "Jer ako vam je ostao bar plac, onda morate da učinite nešto i sklonite se sa ulice".
Ipak, Haićani su uglavnom frustrirani, jer im zakon još ne dozvoljava da podižu ili bar obnavljaju svoje domove.
Prošle sedmice hiljade Haićana izašle su na ulice zahtijevajući od vlasti promjenu zakona kako bi im se omogućilo da obnavljaju stare i podižu nove kuće.
Marjorie Bertrand-Dumornaj, koordinatorka protesta, kaže da se nešto mora učiniti po tom pitanju.
"Najveći problem jeste što izgradnju uglavnom predvode stranci. Nacionalni plan izgradnje ne postoji, jer zvaničnici Haitija nemaju volje da stvari pokrenu sa 'mrtve tačke' i preuzmu odgovornost", kaže ona.
Mičel Marteli, bivši haićanski popularni pjevač, koji je prošle godine izabran za predsjednika, u predizbornoj kampanji obećao je da će obnoviti Haiti.
Međutim, bili su mu potrebni mjeseci i mjeseci samo da formira vladu, tako da od obećanja nije ispunio skoro ništa.
Nedavno je obećao da će za skoro 600 porodica, koje žive u šatorima, biti obezbijeđen trajni smještaj te da će ih Vlada smjestiti u kuće koje treba da budu obnovljene ili u izgrade.
Ovaj projekat će koštati devet miliona dolara i opet to ne znači da će svi beskućnici biti zbrinuti.
"Međutim, to je bar signal da se čini nešto po tom pitanju, što uliva nadu", kaže jedan od stanovnika Port-o-Prensa i dodaje: "Mi smo svjesni da niko nema čarobni štapić da učini da ovaj problem nestane preko noći. Ako, primjera radi, posadite drvo nadajući se da ćete uživati u njegovom hladu, za to treba najmanje pet godina. To je slučaj i sa Haitijem. Treba dosta vremena da se sve ponovo izgradi, ali i da se rane zaliječe".
Ipak, ohrabrujuće vijesti dolaze iz drugog šatorskog naselja, koje se nalazi na području nekadašnjeg golf kluba u blizini haićanske prijestonice.
Ben Krause, direktor humanitarne agencije J/P HRO, čiji je osnivač slavni glumac Šon Pen, kaže da se broj beskućnika u tom šatorskom naselju smanjio sa 60.000 na 20.000, koliko ih je još ostalo.
Nakon dvije godine, sredstva koja su trošena na pružanje osnovne pomoći sada više nisu toliko potrebna i ona se sada mogu preusmjeriti na izgradnju novih kuća.
Takođe, nije sve u pružanju pomoći, već i određivanju standarda na koji način je najbolje utrošiti i raspodijeliti novac, koji u ogromnim količinama dolazi na Haiti.
To dobro znaju i sami Haićani, koji u cijelom procesu zahtijevaju krajnju transparentost, s obzirom na to da su svjesni da je ova zemlja i ranije bila sklona korupciji.
I sam Marteli priznaje da će to biti jedan veoma težak proces: "Vjerujem da bi na Haitiju bilo sve lakše samo kada bismo uspjeli da promijenimo mentalni sklop naših ljudi, jer su oni navikli da na drugačiji način rješavaju stvari".
Nakon nezapamćene katastrofe prije dvije godine, Haiti je postao prioritet međunarodne zajednice i brojne države su odmah poslale velika finansijska sredstva.
Neki kažu da je novca bilo toliko da je mogao da bude izgrađen još jedan Haiti. Svi su vjerovali da je ta tragedija možda značila i njihov novi početak. Međutim, kako se malo toga promijenilo u tom periodu, Haićani se s pravom pitaju gdje je nestao sav taj novac.
Ključno pitanje je raspodjela strane humanitarne pomoći, namijenjene za rekonstrukciju Haitija.
Ujedinjene nacije saopštile su da je do kraja septembra 2011. godine raspodijeljeno 43 odsto od ukupno 4,6 milijardi dolara pomoći Haitiju, prikupljene tokom 2010. i 2011. godine.
Ipak, prema analizi Centra za ekonomsko i političko istraživanje, samo 10 odsto novca je distribuisano i to putem Haićanskog fonda za rekonstrukciju, koji je navodno dobio 20 odsto sredstava.
Prema podacima koje imaju vašingtonske organizacije, Prelazna komisija za obnovu Haitija odobrila je projekte u vrijednosti od čak tri milijarde dolara, koji još nisu ni započeti.
Takođe, jedan od problema je to što su haićanske građevinske kompanije dobile samo 2,4 odsto poslova obnove, dok su američki glavni donatori, uglavnom USAID, najveći dio poslova dodijelili američkim kompanijama.
"Oxfam International" je jedna od brojnih humanitarnih organizacija koje djeluju na Haitiju i sa njihovog stanovištva napredak je vrlo spor, skoro neprimjetan.
"S novom vladom i milijardama dolara pomoći, Haićani se s pravom pitaju zašto nema nikakvog napretka, zašto nema obnove i izgradnje", kaže Sesilija Milan, predstavnica "Oxfam Internationala" za Haiti.
Ona upozorava da druga godišnjica od razornog zemljotresa mora biti podsjetnik svima, jer je "krajnje vrijeme da se nešto počne raditi".
Baš poput ostalih Haićana koji su ostali bez ičega, i Fabiola Leokal je više umorna od čekanja da joj neko pomogne.
"Teško mi je, rekla bih čak i preteško, jer kako živjeti u ovoj kolibi u nedogled", kaže Fabiola i dodaje da joj je drago što se vratila u Kanae Vert, jer, na kraju krajeva, ipak je to njen dom.