Prije 100 godina, 9. januara 1923. godine, Idit Tompson i njen ljubavnik Frederik Bajvoters pogubljeni su zbog ubistva njenog muža, iako nije bilo dokaza da je ona znala da će on biti izboden.
Dželat i njegovi pomagaći bili su tačni kad su jednog ledenog utorka ujutro stigli u ćelije za osuđenike u londonskom zatvoru Holovej.
Pred njima je ležalo klonulo tijelo dvadesetdevetogodišnje Idit Tompson koja jedva da je bila pri svijesti nakon što su joj više dana bili ubrizgavani jaki sedativi.
Zajaukala je kad je tim za pogubljenje ušao kod nje.
"Ma hajde, uskoro će sve biti gotovo", rekao joj je jedan od muškaraca dok ju je dizao poduhvativši je oko struka.
Iditine ruke i članci bili su vezani i ona je bila ponesena ka šupi u kojoj su je čekala vješala i podna vrata.
Bila je mrtva u roku od nekoliko sekundi.
Skoro kilometar dalje, u zatvoru Pentonvil, u isto vrijeme, njenog dvadesetogodišnjeg ljubavnika snašla je ista sudbina.
Tri mjeseca ranije Fredi Bajvoters je izbo Iditinog muža Persija dok se bračni par vraćao kući iz pozorišta.
Fredi je sve vrijeme insistirao da je to bio napad za koji njegova ljubavnica nije znala da će uslijediti.
Iditin zločin je bio što je bila privlačna, samostalna, iz radničke klase i nevjerna - žrtva, prema jednom stručnjaku koji je radio na slučaju, netrpeljivosti društva prema ženama koje se nisu pridržavale moralnog kodeksa tog vremena.
Kao što je produktivni romanopisac i scenarista Edgar Valas izjavio: "Ako je ikada u istoriji ove zemlje neka žena bila obješena iz čistih predrasuda neobaviještene javnosti i bez ijedne trunčice dokaza koji bi takvo vješanje opravdao, onda je ta žena Idit Tompson."
Idit Grejdon bila je neko ko je želio drugačiji život od onog koji se očekivao od jedne žene iz radničke klase.
Rođena u četvrti istočnog Londona Mejnor Park na Božić 1893. godine, bila je prva od petoro djece.
Kao najstarija, Idit bi pomagala majci da se stara o sestri i trojici braće.
Čim je završila školovanje, ambiciozna i inteligentna mlada žena uputila se u grad da bi tamo radila, pridruživši se klobučarima na veliko iz Barbikana Karltonu i Prajoru, kod kojih se brzo popela u hijerarhiji i postala glavni prodavac firme.
"Ona je bila neka vrsta obične žene koja je željela da bude nesvakidašnja", kaže spisateljica Lora Tompson, koja je napisala dvije knjige o ovom slučaju.
U januaru 1916. godine Idit se udala za špeditera Persija Tompsona, kupivši kuću u Kensington Gardensu broj 41, u Ilfordu, nedaleko od mjesta na kom su oboje odrasli.
Zarađujući platu koja je bila veća od plate njenog novog muža - kao i od plate njenog oca - Idit je platila više od polovine vrijednosti imanja od 250 funti, iako su papiri morali da budu izdati na Persijevo ime.
Kao sveže udata mlada žena od nje se očekivalo da se prepusti domaćinskom životu i majčinstvu, ali Idit je imala neke druge ideje.
Kao izvrsna plesačica, uživala je u noćnim izlascima po najluksuznijim londonskim hotelima i plesnima salama - mjestima koja nisu bila namijenjena ljudima njenog socijalnog statusa - a večeri je često provodila sa prijateljima u pozorištima, bioskopima i restoranima Vest Enda.
"Za mene je ona moderna ličnost, prava Gracija", kaže Tompson, koja nije u srodstvu sa Idit.
"Ona je bila gradska djevojka. Ambiciozna, perspektivna. Željela je da bude vlasnica sopstvene kuće, što i jeste bila, iako je kuća morala da se vodi na muževljevo ime".
Idit, koja nije željela da bude ograničena konvencijama vremena, nije bila obična supruga.
Štaviše, imala je ljubavnika, zgodnog i šarmantnog muškarca koji je bio više od osam godina mlađi od nje.
Frederik Bajvoters je poznavao porodicu Grejdon pošto je išao u školu u isto odjeljenje kao i jedan od Iditine braće.
Sa 13 godina, Fredi je napustio London da bi se prijavio u trgovačku mornaricu.
Tokom dopusta u junu 1921. godine, pozvan je na Ostrvo Vajt na vikend izlet sa Persijem, Idit i njenom sestrom Avis Grejdon.
Do kraja tog putovanja već je otpočela tajna romansa između ovog tinejdžera i Idit, koja se samo produbila kad je Fredi pozvan da odsjedne nekoliko nedjelja kod Tompsonovih.
On će napustiti Kensington Gardens broj 41 poslije svađe sa Persijem, koji je ponekad zlostavljao suprugu.
Tokom svađe, Persi ju je gurnuo preko čitave sobe, poslije čega joj je ostala ružna modrica.
Budući da je Fredi uglavnom bio odsutan, ljubavnici su se često dopisivali u pismima za koje je Idit insistirala da se unište čim se pročitaju.
"To su izuzetni dokumenti", kaže Tompson, čija se nova knjiga detaljno bavi tim pismima.
"Krajnje su ekspresivna, ona su njena druga strana iskazana na papiru".
Iditino pisanje oličeno je izlivima emocija i lutanjima između fakta i fikcije.
U jednom pismu, ona se prebacuje sa opisivanje banalnosti svakodnevnog života na ispoljavanje krajnje ličnih misli na temu seksa, abortusa i samoubistva.
Povremeno je bilo sadržaja koji je djelovao prilično zlokobno.
Strastvena čitateljka proze, Idit bi ponekad zamišljala sebe kao nekakvog lika iz romana i tada bi nagovještavala želju da se riješi Persija, i to tako što bi mu ubacila sitne komadiće stakla u hranu.
U jednom pismu je napisala: "Juče sam upoznala ženu koja je izgubila tri muža i to ne u ratu, dvojica su se udavila, a jedan je počinio samoubistvo, dok neki ljudi koje poznajem ne umiju da izgube čak ni jednog. Koliko je sve to nefer. Bes i Redž dolaze na večeru u nedjelju".
U drugom je napisala: "Polagala sam velike nade u 'sijalicu' i iskoristila sam mnogo - i to velike komade - neusitnjene - ali nije imalo efekta - mislila sam da ću konačno moći da ti pošaljem taj telegram - ali ne - ništa nije bilo od toga".
Profesor sa londonskog Univerzitetskog koledža Rene Vajs, koji je decenijama proučavao ovaj slučaj, vjeruje da pisma ne pokazuju ništa više od izleta "pretjerano bujne romantične mašte".
Za Idit, njene riječi će se pokazati smrtonosnim po nju.
Trećeg oktobra 1922. godine, Idit i Persi su proveli veče gledajući komediju The Dippers u pozorištu Krajtirion blizu Pikadili serkusa.
Posijle predstave, odvezli su se podzemnom željeznicom do Liverpul strita prije nego što su se ukrcali u voz za Ilford.
Dok su hodali Belgrejv roudom ka kući, neki čovjek je naletio na njih dvoje.
Kad je prvi put saslušavana, Idit je ispričala policiji da je bila odgurnuta sa puta i da je poslije toga zatekla muža kako leži na zemlji.
Pozvan je ljekar i Persi je proglašen mrtvim.
Isprva se mislilo da je tridesetdvogodišnjak doživio moždani udar, ali kad je policija ispitala njegovo tijelo, pronađene su rane od noža na njegovom vratu.
Po danu se lako videlo da je njegova krv bila razlivena na dijelu puta dugom 13 metara.
Persijev brat je rekao policiji da treba da razgovaraju sa Fredijem, koji se vratio u glavni grad dvije nedjelje ranije.
Pretresena je dvadesetogodišnjakova soba u kući njegove majke i tu je pronađeno prvo od Iditinih ljubavnih pisama.
U hodniku policijske stanice u Ilfordu, detektivi su namjestili da se Idit i Fredi sretnu, u nadi da će se ona inkriminisati.
Nakon ovog susreta, ona je zakukala: "Zašto je to uradio? Nisam željela da to uradi. Oh, Bože, oh, Bože, šta mogu da učinim? Moram da ispričam istinu."
Pretražena je njegova kabina na brodu Morea i pronađeno je još pisama zaključanih u kutiju, među kojima je i ona koja pominju Iditinu navodnu želju da Persi nestane iz priče.
Fredi nije negirao da je izbo Persija, ali je tvrdio da je ovaj zamahnuo na njega i da se on samo branio.
Kad mu je policija rekla da će Idit takođe biti optužena za ubistvo, Fredi je odgovorio: "Zašto ona? Gospođa Tompson nije znala za moja kretanja."
Detalji iz pisama bili su objavljeni u svim novinskim izvještajima o pretpretresnom ročištu.
Optuženici su se našli u središtu prave bure.
"Bili su glamurozni. Imali su gotovo auru filmskih zvijezda", kaže Tompson.
"On je maltene izgledao kao Rupert Bruk, a ona mora da je isijavala ogromnu erotsku energiju".
Šestog decembra 1922. godine, Idit i Fredi su uvedeni u prepunu sudnicu u Old Bejliju da im se sudi za ubistvo.
Masa se okupila rano ispred slavnog londonskog suda, a mjesto u galeriji za javnost bilo je najtraženije u gradu.
Pred kraj devetodnevnog suđenja, nezaposleni muškarci bi stajali svake noći u redu ispred zgrade a potom narednog jutra prodavali svoje mjesto u redu za više od prosječne nedjeljne plate u Velikoj Britaniji.
Za pisca Beverlija Nikolsa, koji je u ono vrijeme bio mladi novinar i prisustvovao je čitavom suđenju, slučaj je pratila atmosfera "vremena Rimskog carstva kad su hrišćani bacani lavovima".
Govoreći za emisiju na BBC-ju 1973. godine, on je opisao kako je Old Bejli "odisao atmosferom pozorišne premijere".
"Imali ste sve te ljude koje biste obično viđali u počasnim ložama ili separeima; mnogo viđenih žena, ljudi željnih senzacija, i svi su se prema tome ponašali kao da je to nešto za šta su platili karte."
Umjetnici iz Madam Tisoa takođe su bili prisutni u sudnici broj jedan, crtajući dvoje najnovijih zlikovaca za koje se muzej nadao da će ih uvrstiti u svoju Galeriju užasa.
Kao ključni dokazi tužilaštva, na sudu su čitani odlomci iz ljubavnih pisama.
Toliko su bile glasne reakcije iz galerije za javnost, da je porotnicima naloženo da pročitaju odlomke za sebe.
"Užas prilikom čitanja tih pisama naglas na sudu, to je ono što me najviše ubija - te lične, intimne riječi i galerija za javnost koja se ponašala kao pomahnitali ludaci koji slušaju te privatne, privatne stvari - to vam je, po mom mišljenju, kao da namjerno mučite nekoga", kaže Tompson.
Vrijeme u kom se pojavio ovaj slučaj, poslije Prvog svjetskog rata, činilo se da je samo doprinijelo narastajućem osjećanju mržnje prema Idit, objašnjava profesor Vajs.
"Dominantna verzija je glasila da je Velika Britanija prepuna ratnih udovica, a tu se sad pojavila ova arogantna sebična mlada žena, uz to još skromnog porijekla, koja je imala sve - izgled, lijepu kuću, novac, dobrog muža, večere, plesove, pozorišta. I vidite šta je uradila. Jedan dobar čovjek joj nije bio dovoljan".
"Javnost je počela da se divi Frediju, a žestoko da prezire Idit, sirenu koja je zavela muškarca i tako pokrenula lančanu reakciju koja je za posljedicu imala muškarčevu smrt i gotovo sigurno 'momkovo' pogubljenje", kaže profesor Vajs.
Javnu netrpeljivost prema Idit očigledno je dijelio i sudija Širmen, koji bi se često ubacivao u ime tužilaštva.
Tokom njegovog sumiranja, on je poručio porotnicima - kojima se obraćao isključivo sa "gospodo" iako su bile prisutne i dvije žene - šta misli o Iditinoj preljubi: "Siguran sam da ste vi, kao i svi drugi ljudi zdravog razuma, ispunjeni gađenjem nad ovako nečim."
Dokazi protiv nje u najboljem slučaju su bili tanki. Persijevo tijelo bilo je testirano na otrove i tragove stakla, ali nije pronađeno ništa što bi je inkriminisalo.
Svjedočanstva očevidaca iz noći ubistva potvrdili su Iditin iskaz da je bila zatečena.
Uprkos očajničkim molbama njenog advokata da to ne čini, Idit je izašla da svjedoči u svoju korist.
"To je za mene bio znak nevinosti, kada ste toliko odlučni da želite to da uradite", kaže Tompson.
Ali Idit je počinila strašnu grešku.
Tužilaštvo je manipulisalo onim što je napisala u pismima, pronašavši lažne narative i dovevši u zabludu javnost oko vremenskih perioda kako bi je "satjerali u ćorsokak".
Porota se povukla 11. decembra.
Poslije dva sata vijećanja, prestravljena Idit je napola donesena nazad u sudnicu da bi joj bilo saopšteno da su ona i Fredi proglašeni krivim za ubistvo.
Preko perike sudije Širmena stavljena je crna kapa dok je izricao smrtnu presudu paru.
Idit je ispustila krik iz dubine grla dok su je odvodili u ćeliju.
Peticija da se Fredi poštedi dželatove omče sakupila je više od milion potpisa. Idit, s druge strane, činilo se nije pobuđivala previše simpatija.
"Ženama se nije dopadala jer su je se plašile; bila je jedna od onih žena za koje druge žene misle da se dopadaju muškarcima, bila je problematična i niste mogli da je žalite", kaže Tompson.
"Nije imala nikakve šanse."
U novinama su se pojavljivale kolumne o njoj, većina osuđujuća.
"Nije bilo okolnosti u slučaju koje bi izazvale i najmanje saosjećanje", napisao je Tajms.
"Čitav slučaj je jednostavan i turoban."
Samoproklamovana feministkinja Rebeka Vest čak je napisala da je Idit "sirotinjsko dijete, šokantno smeće od osobe".
Poslije pogubljenja, žene su pisale ministru unutrašnjih poslova Vilijamu Bridžmenu zahvaljujući mu se zato što je odbranio čast njihovog pola ne dozvolivši da joj se ukine smrtna kazna.
Idit je pisala pisma iz zatvora, ističući očaj žene koja iščekuje smrt.
U jednom pismu roditeljima ona je napisala: "Današnji dan izgleda kao kraj svega. Ne mogu da mislim - kao da sam suočena sa praznim, debelim zidom, koji ni moj pogled ni moje misli ne mogu da probiju. Nije u mojoj moći rasuđivanja da shvatim kako ova presuda može da se izrekne za nešto što nisam učinila, za nešto za šta nisam ni znala, prije toga ili dok se dešavalo".
Svaka žena osuđena na smrt tokom prethodne decenije bila je pomilovana, ali su molbe u Iditino ime bile uporno odbijane.
"Kad vidite koliko je truda i manevrisanja Ministarstvo unutrašnjih poslova moralo da uloži da bi bilo sigurno da će ona biti pogubljena, smrznete se od straha", kaže Tompson, koja vjeruje da je Iditina preljuba doživljena kao "atak na moral" - ona vrsta ponašanja koje rizikuje da "uništi instituciju braka i sve što je sveto".
Iditino tijelo je na kraju preseljeno da bude sahranjeno sa njenom majkom i ocem na londonskom gradskom groblju.
Aukcija stvari iz domaćinstva Tompsonovih održana je u njihovom bračnom domu u septembru 1923. godine, a ljudi su napravili gužvu u bašti i na ulici u pokušaju da se dokopaju bilo čega što je pripadalo Idit.
Jedan od prisutnih aukcionara opisao je kako je "živa ograda obršćena zato što su ljudi koji su prisustvovali želeli da mogu da kažu prijateljima da su donijeli nešto iz kuće".
Voštane figure Idit i Fredija bile su glavna atrakcija u Madam Tisou, a činilo se da fascinaciji slučajem nema kraja.
Konačno su uklonjeni iz Galerije užasa osamdesetih.
Njihove figure su danas sklonjene u arhivu - vosak od kog su napravljene je propao a farba kojom su bile obojene se oljuštila.
Profesor Vajs se mnogo godina borio za to da Idit bude oslobođena krivice.
Njeno tijelo je 2018. godine ponovo sahranjeno sa njenim roditeljima na gradskom londonskom groblju u Mejnor Parku.
"Želeo sam da ispunim želju njene majke na samrti", kaže on.
"Ona je sada makar konačno kod kuće sa njima".
Za Tompson, Iditina sudbina je i dalje relevantna, iako je prošlo više od 50 godina otkako je smrtna kazna ukinuta u Velikoj Britaniji.
"Postoji jedno stravično upozorenje u ovoj priči: preispitajte vlastite najgore impulse prema ljudima prema kojima osjećate predrasudu".
"Živimo u takozvanoj kulturi isključivanja - ona je bila bukvalno otkazana - i to je jedan veoma, veoma opasan impuls, ali društvu je očigledno teško da mu se odupre". (BBC News na srpskom)