U julu mjesecu, na posljednjem danu NATO samita u Briselu, Angela Merkel, njemačka kancelarka, predložila je hitan sastanak iza zatvorenih vrata. Hitan slučaj je bio – Donald Tramp.
Nekoliko minuta prije toga, predsjednik SAD je stigao na večernju sesiju gdje su predsjednici Ukrajine i Gruzije govorili o svojim zemljama koje teže da pristupe Alijansi. Tramp je prekinuo njihovu prezentaciju i verbalno napao članove NATO, uputio im je uvrede i optužio ih da su “slobodni jahači” na američkoj moći. Zaprijetio je i da će otići “svojim putem” ukoliko oni ne budu momentalno platili više novca za svoju odbranu. Svoj bijes je centrirao na Merkelovu, evropskog demokratskog lidera koji je najduže na fukciji.
“Ti, Angela”, prekorno se obratio Tramp Merkelovoj.
Većina članica NATO nisu ispunili cilj da dva procenta BDP-a daju u kasu Alijanse, ali se Tramp fokusirao na troškove njemačke vojske koji iznose jedan odsto BDP-a. Ispred televizijskih kamera prethodnog dana, optužio je Njemačku da je “potpuno kontroliše Rusija”, zbog predloženog novog gasovoda. Njegovi tvitovi tog dana zvučali su kao ucjena.
“Šta je to dobro za NATO ako Njemačka plaća Rusiji milijarde dolara za gas i struju? SAD plaćaju za zaštitu Evrope, a onda gube milijarde na trgovinu. Moraju da plate 2 odsto BDP-a ODMAH, ne do 2025.”, napisao je Tramp.
Sada, kada je osoblje izašlo iz prostorije, NATO lideri sjedili su zapanjeni onim što su nazvali “bizarnim spektaklom” Trampovog govora. Druga žena, predsjednica Litvanije Dalija Gribuauskajte, stala je u Merkelinu odbranu. Njemačka je poslala trupe kako bi žatitili Litvaniju od Rusije, poentirala je. Danski i norveški premijer takođe su stali u odbranu kancelarke.
U uglu sobe, Merkelova je pravila strategiju sa drugim Evropljanima kako da zaustave Trampa. Na kraju, Mark Rute, premijer Holandije, ponudio je predsjedniku ono što je najviše želio: put ka pobjedi. Rute je primjetio da čim je Tramp preuzeo funkciju, da su NATO članice podigle njihove budžete za odbranu u ukupnom iznosu od 70 milijardi dolara. Uzmite pobjedu, pozvao je predsjednika. Tramp je upravo to uradio.
Zatim, kada je izašao sa sastanka pred novinare, američki predsjednik je lagao tvrdeći ne samo da su saveznici kapitulirali pred njim, nego da su rekli i da će uzeti u obzir njegov zahtjev da podignu godišnje troškove za vojsku na četiri odsto. Predsjednik Francuske Emanuel Makron odmah je objavio saopštenje u kojem pobija takve tvrdnje.
Tramp je, naravno, nastavio da se ponaša na svoj neuobičajen, neobjašnjiv način. Dok je napuštao samit, prekinuo je kancelarku dok se obraćala liderima u NATO i poljubio je. “Volim ovu ženu. Zar nije sjajna?”, rekao je.
Četiri dana kasnije, Tramp je završio svoju evropsku turneju u Helsinkiju. Tamo, stojeći pored Vladimira Putina, govorio je sa nevjerovatnim simpatijama o ruskoj spoljnoj politici, neukrotljivim prezirom prema njegovim NATO partnerima, i nevjerovatnim skepticizmom o sopstvenim obavještajnim službama.
Evropa je tokom godina imala mnogo borbi sa američkim predsjednicima, ali nikada u sedam decenija od kraja Drugog svjetskog rata nije se suočila sa tako otvoreno neprijateljskim odnosom prema institucijama. Od izbora Trampa, evropski lideri su se plašili da će doći do ovoga, ali se nisu složili kako da odgovore na njega. Makron je pokušao da laska Trampu, a onda, kada to nije uspjelo, vratio se na javnu kritiku Trampovog stila kao nacionaliste.