Jedanaesta godišnjica najpoznatijeg terorističkog napada u istoriji, onog na World Trade Center i Pentagon obilježava se danas.
Bio je to napad koji je iz korijena promijenio SAD, a može se reći po mnogočemu i čitav svijet. Nažalost, promijenio ga je na gore.
Ponajprije se to odnosi na stvaranje paradigme kolektivne bezbjednosti, koja se u slučaju američkog društva zapravo pretvorila u paradigmu opšte paranoje. Na stranu sve teorije zavjere koje u startu spore da su napad izvršili islamski ekstremisti i tvrde da je u pitanju namještaljka američkih vlasti i moćnog jevrejskog lobija, napad 11. septembra pokazao je kako su američke obavještajne i bezbjednosne službe bile loše koordinirane i potpuno nesposobne da reaguju na sva upozorenja kako bi se napad mogao dogoditi.
Smrt 3.000 nedužnih ljudi bila je jasan znak američkim vlastima da taj problem moraju riješiti. Međutim, rješavanje stvarnog problema nije način na koji stvari funkcionišu u politici. Američke vlasti išle su da usput riješe još hrpu "problema", samo da bi stvorili hiljadu novih. I za to platili veliku cijenu. Doduše, mnogi su i na tome dobro zaradili.
Režim Džordža V. Buša u kratkom roku je stvorio propagandnu mašineriju koja je sve iracionalne ideje opravdavala strahom od svega i svačega, strahom da je svaki Amerikanac ugrožen i da zbog toga vlasti moraju posezati za direktnim ukidanjem njihovih prava, samo zato da bi ih zaštitili. Stvoreno je jedno permanentno vanredno stanje, u kojem je "svako ko nije s nama očigledno protiv nas". To vanredno stanje postalo je "normalno" stanje i očit je pokazatelj da je Amerika u ovih 11 godina nazadovala u svakom pogledu.
Očigledno je to i kada se upoređuju temeljne stvari, poput ekonomije, i kada se upoređuju naizgled beznačajne svakodnevne pojave. Prije 11 godina stopa nezaposlenosti u SAD-u je bila 4,9 posto, a ekonomski rast postojan.
Danas zvuči nevjerovatno, ali SAD je u to doba zaista otplaćivao svoj državni dug, pa je tako u fiskalnoj godini koja je završavala 30. septembra 2001. godine zabilježen suficit od 127 milijardi dolara. Tada je glavna ekonomska briga bila to šta će se dogoditi kada SAD eliminiše svoj državni dug i prestane potreba za njenim obveznicama, koje su bila ključna komponenta svjetske ekonomije.
Zabrinutost zbog Amerike bez duga brzo je iščezla. Vojni budžet je udvostručen, uveden je niz poreskih olakšice za korporacije i bogataše, odjeljenje za nacionalnu sigurnost je toliko uvećano da je postalo država u državi, i... ekonomija je skoro kolabirala.
Dodajmo tome i dva dugotrajna rata u Iraku i Avganistanu, koje su poreski obveznici platili novcima a brojni golobradi mladići životima, samo da bi brojne sumnjive korporacije i političari iz toga izvukli lukrativne ugovore.
Naravno, sve u ime demokratskog razvoja na Bliskom istoku i odbrane Amerike. Rezultat svega - dug od šest biliona dolara iz 2001. narastao je na današnji dug od skoro 16 biliona dolara.
Ukoliko vas se na američkim aerodromima prije 11 godina neko usudio skidati do gola i prepipavati po anogenitalnoj regiji, imali ste prilično čist slučaj za podizanje tužbe zbog seksualnog napada. Danas se to podrazumijeva.
Prije 11 godina Amerikanci su vjerovali da su njihovi telefonski pozivi i elektronska pošta zaista privatna stvar i da vlada nema šta tu njuškati i voditi bilješke. Danas je to normalno.
Ukoliko su američke vlasti prije 11 godina odlučile da nekog pogube, podrazumijevalo se da je tomu prethodilo suđenje i žalbeni postupak. Danas američki zakoni dopuštaju predsjedniku da bez ikakvog suđenja "precrta" ljude s crne liste i ta praksa nije podložna nikakvoj reviziji.
Tortura i mučenje političkih zatvorenika vjerovatno je postojala u tajnim CIA-inim zatvorima i ranije, ali onako okrutno i potpuno otvoreno kao proteklih godina u Gvantanamu ii Abu Graibu. "Patriot Act" je Ameriku vratio vijekovima unazad, u vrijeme kada ljudski život i ljudsko dostojanstvo nisu u očima vladara imali neku posebnu cijenu.
Pod maskom isljednika univerzalne pravde, SAD je čvršće nego ikad zgrabio palicu svjetskog policajca. Samim tim, zauvijek je promijenjen i način na koji se vodi spoljna politika. Unatoč načelnim razlikama u pristupu republikanaca i demokrata, te razlike na kraju ostaju samo - načelne.
Politički interes elita, upakovan o priču o patriotizmu i vječnoj borbi protiv terora, na kraju uvijek prevlada i sad već prazna priča o ugroženoj naciji na taj način i dalje dobiva potrebno pogonsko gorivo. To je nešto što bi, osim onima direktno upletenim u osvajanje glasova u "najboljoj državi na svijetu", danas već trebalo biti jasno i svima ostalima... ali nije. Ili se po tom pitanju više ništa ne može napraviti.
Amerikanci su svoju potragu za svetim gralom sigurnosti na kraju platili puno većim brojem života od onih 3.000 nesrećnika koji su poginuli tog kobnog utorka prije 11 godina. Da pritom ne pominjemo hiljade nevinih života civila u Iraku, Avganistanu, Pakistanu, Jemenu, Somaliji, Libiji i svim onim krajevima gdje se američka vojska igrala demokratije.
Rat protiv terorizma iznjedrio je jedan puno veći i opasniji oblik terorizma: državni terorizam koji se prečesto i prepovršno etiketira kao intervencijski humanitarizam. Taj "pravednički" rat na kraju je Americi samo stvorio više neprijatelja i više problema i nema sumnje da je vrijeme da se on napokon zaustavi.
To će, naime, biti puno bolji način odavanja počasti onima koji su poginuli 11. septembra nego svi memorijalni centri, isprazni politički govori i suludi ratovi. Vrijeme je za promjene.