Predsjednica Tajvana, države čiju nezavisnost Kina ne priznaje i smatra je dijelom svoje teritorije, prvi put je javno potvrdila prisutnost američkih vojnika u toj zemlji.
Tu je vijest, doduše, već početkom mjeseca za AFP potvrdio neimenovani američki zvaničnik, koji je precizirao da se radi tek o nekih dvadesetak američkih pripadnika specijalnih snaga koji obučavaju manje trupe tajvanske kopnene vojske i mornarice, "manje od godinu dana", za odbranu od moguće kineske invazije.
Tajvanska predsjednica Tsai Ing Wen je u istom intervjuu za CNN rekla da "kineska prijetnja raste iz dana u dan". I zaista, pitanje koje mnogi postavljaju više čak nije hoće li Kina napasti i pokušati zauzeti Tajvan, nego kad će se to dogoditi.
Tajvanski ministar odbrane Chiu Kuo Cheng tako je nedavno upozorio da su tenzije s Kinom najgore u posljednjih četrdeset godina te da bi Kina mogla biti vojno sposobna za invaziju Tajvana do 2025.
"Branićemo se do posljednjeg dana"
"Spremni smo se braniti, to je bez ikakvih pitanja. Rat ćemo voditi ako trebamo ratovati, a ako se trebamo braniti do posljednjeg dana, onda ćemo se braniti do posljednjeg dana", poručio je pak tajvanski ministar spoljnih poslova Joseph Wu u aprilu.
Kina sad već redovno vrši provokativna prelijetanja preko Tajvanskog tjesnaca u samodeklarisanu identifikacijsku zonu vazdušne odbrane (ADIZ) Tajvana, koja je šira od samih granica vazdušnog prostora koji pripada Tajvanu, ali služi za pravovremeni odgovor na eventualni napad. Tako je početkom ovog mjeseca u četiri dana u tajvanski ADIZ uletjelo gotovo 150 kineskih aviona, uključujući takozvane strateške bombardere koji su sposobni nositi nuklearno oružje.
I američki admiral Fil Davidson, aktuelni komandant indo-pacifičke komande, u martu je na saslušanju u Kongresu upozorio da bi se kineska invazija na Tajvan mogla dogoditi "u sljedećih deset godina, ustvari u sljedećih šest godina". Američka vojska je potom u aprilu ponovo upozorila da Kina vjerovatno ubrzava svoj plan za preuzimanje kontrole nad Tajvanom.
"Upozoravamo te elemente za 'tajvansku nezavisnost' - oni koji se igraju vatrom sami će se opeći, a nezavisnost Tajvana znači rat", zaprijetio je kineski portparol ministarstva odbrane Wu Qian još u januaru.
Peking je, po mišljenju analitičara, sve više zabrinut da vlasti u Taipeiju pripremaju službeno proglašenje nezavisnosti te ovim prijetećim vojnim aktivnostima žele odvratiti Tsai od takvog poteza. I Si Đi Ping je početkom ovog mjeseca izjavio da "istorijski zadatak potpunog ujedinjenja domovine mora biti ispunjen i definitivno će biti ispunjen."
Bajden: Imamo obavezu braniti Tajvan
Američki predsjednik Džo Bajden dodatno je zaoštrio tenzije prošle sedmice kad je dao do znanja da će SAD braniti Tajvan u slučaju kineske invazije te da "ima obavezu to učiniti". Dodao je da se ljudi ne bi trebali brinuti za vojnu snagu Vašingtona jer "Kina, Rusija i ostatak svijeta znaju da smo najmoćnija vojska u istoriji svijeta", istakao je na forumu koji je organizovao CNN.
Iako je Vašington prema zakonu obavezan Tajvanu osigurati sredstva za odbranu, dugo je slijedio politiku "strateške dvosmislenosti" o tome hoće li vojno intervenisati u slučaju kineskog napada. Portparol Bijele kuće na to je, pomalo neuvjerljivo, pokušao objasniti da Bajden nije najavio zaokret u američkoj strategiji prema Kini i da "nema promjene u našoj politici", ali je odbio daljnje komentare na pitanje da li je Bajden pogriješio.
"Spor Tajvana i Kine nije nov. On je u više navrata imao periodičke eskalacije i sad gledamo još jednu takvu. No treba uzeti u obzir da Kina tu ne gleda samo na Tajvan, jer Tajvan ima puno saveznika, posebno u svojoj regiji. Dakle, svi oni kojima kinesko ponašanje posljednjih godina smeta itekako tu imaju svoj interes, a Kina ima jako puno situacija u kojima je zapravo bila oštra prema zemljama u široj regiji. Tajvan tu, naravno, već tradicionalno zavisi o SAD, ali ima tu i dosta drugih država koje bi vjerovatno priskočile u pomoć, na ovaj ili onaj način. Jer mislim da nijednoj većoj i ozbiljnijoj državi u široj regiji ne bi odgovaralo daljnje jačanje Kine, posebno ako to bude postignuto nasilnim sredstvima", smatra Tabak.
Igor Tabak: Američki vojnici na tajvanskom tlu mijenjaju stvar
"Mislim da je puno godina ta posvećenost, prvenstveno SAD, ali i drugih saveznika, odbrambenoj pomoći Tajvanu, bila minimizirana i na neki način potisnuta u drugi plan procvatom odnosa s Pekingom. Ali zadnjih godina te se stvari mijenjaju, velika je promjena da je SAD odnedavno obnovio odbrambeni savez, da sad tu najedanput ima i američkih vojnika na tajvanskom tlu i to mijenja stvar - na isti način na koji prednja prisutnost NATO na ruskim granicama mijenja cijelu računicu nekakvih ruskih aktivnosti nakon one avanture u Ukrajini", dodaje Tabak.
"Takvo raspoređivanje vojnih snaga na prvu liniju krize, među ostalim, ima i efekt da su te snage postavljene na način da se s njima dolazi u dodir već u prvim trenucima sukoba. Takva situacija onda dodatno komplikuje čitavu krizu i čini jednu vrstu brane. Taj 'tripwire' efekt, kako ga Amerikanci zovu, je dosta realna stvar. I nije isto ako Kina krene u vojni obračun samo s Tajvanom ili ako pogibijom američkih vojnika zapravo odbaulja u neki sukob bitno širih razmjera", zaključuje Tabak.
Bez obzira na to koliko je kineska invazija na Tajvan izgledna, pitanje koje se mnogi pitaju je - ko bi pobijedio?
Jasno je da je kineska vojska višestruko veća i snažnija od tajvanske. Kina, koja ima 60 puta više stanovnika od Tajvana i troši oko 25 puta više na svoju vojsku od Tajvana, prema procjenama Stokholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira, ima jasnu konvencionalnu prednost u svemu, od projektila i borbenih aviona (1200 prema 288), helikoptera (902 prema 208), tenkova (3205 prema 1160) do ratnih brodova (777 prema 117, 24 razarača prema 4 i 2 nosača aviona prema 0) i aktivnih vojnika (2 miliona i 185 hiljada prema 165 hiljada), da ne spominjemo nuklearni arsenal.
Direktna američka intervencija na strani Tajvana, naravno, potpuno mijenja tu vojno-stratešku kalkulaciju, budući da je SAD i dalje svjetska vojna sila broj jedan. No ni to ne znači da bi kineski poraz bio izvjestan.
SAD počeo gubiti u vlastitim ratnim igrama
SAD je u vlastitim ratnim igrama, odnosno simulacijama kineskog napada na Tajvan i američke odbrane tog ostrva, počeo redovno gubiti, što se nikad prije nije događalo. Neki američki analitičari smatraju da će ova novostečena superiornost na "domaćem terenu" podsticati Kinu da pokrene invaziju naprosto zato što vjeruje da će pobijediti.
Ian Easton, viši direktor Instituta Project 2049 i autor knjige "Kineska prijetnja invazije: Obrana Tajvana i američka strategija u Aziji", već godinama razrađuje scenarije potencijalne kineske invazije Tajvana. Takvi scenariji uglavnom predviđaju kineski pokušaj brze kineske dominacije nad Tajvanom i preuzimanja kontrole nad ostrvom prije nego što SAD stigne u pomoć s glavninom svojih snaga.
Prema analizi Bloomberga iz prošle godine, optimistična verzija događaja u Pekingu ide otprilike ovako: prije invazije, jedinice za kibernetičko i elektroničko ratovanje ciljale bi tajvanski finansijski sistem i ključnu infrastrukturu, kao i američke satelite kako bi minimizirali njihovu detekciju i upozorenje na nadolazeće balističke projektile. Kineski brodovi takođe bi mogli uznemiravati brodove oko Tajvana, ograničavajući vitalne zalihe goriva i hrane.
Kina bi pokušala brzo "obezglaviti" Tajvan
Potom bi vazdušnim napadima nastojali brzo i efikasno eliminisati većinu tajvanskog političkog i vojnog vrha te u isto vrijeme onesposobiti lokalnu protivvazdušnu odbranu. Kineska Narodnooslobodilačka armija (PLA) je neke od svojih vojnih vježbi slikovito opisala kao vježbe "obezglavljivanja", a satelitski snimci pokazuju da njeni poligoni za obuku uključuju replike ciljeva kao što je zgrada predsjedničke kancelarije Tajvana.
Tek tada bi uslijedila prava invazija, s ratnim brodovima i podmornicama koje bi prešle preko Tajvanskog tjesnaca širokog oko 130 kilometara. Prvo bi osvojili najbliža ostrvca kao što su Kinmen i Pratas, prije borbe za strateški arhipelag Penghu, koji se nalazi samo 50 kilometara od Tajvana i na kojem su smještene baze svih triju grana tajvanskih oružanih snaga. Pobjeda PLA ovdje bi joj pružila izuzetno vrijednu polaznu tačku za širi napad. Hiljade padobranaca sletjele bi na obalu i pokušale zauzeti strateške zgrade i uspostaviti mostobrane na kojima bi se mogao iskrcati ostatak snaga i zauzeti ostrvo.
U stvarnosti, invazija bi bila mnogo rizičnija. Tajvan se decenijama priprema za napad svojih (nekadašnjih) sunarodnika i kao što je njegova vlada naznačila, spreman je boriti se do kraja. Tajvanu pritom stratešku prednost daje geografija. Njegovo glavno ostrvo ima prirodnu odbranu, ne samo zato što je okružen nemirnim morem s nepredvidivim vremenom već i njegova gruba obala nudi samo nekoliko mjesta sa širokom plažom pogodnih za iskrcavanje velikih brodova kakvi mogu dovesti dovoljan broj vojnika za uspješnu invaziju.
Tajvan ima planine i tunele iz kojih može voditi gerilski otpor
Osim toga, dvije trećine ostrva prekrivaju planinski lanci, a taj je teren prožet tunelima dizajniranima za sklanjanje vojnog i političkog vrha i nastavak gerilske borbe u slučaju uspješnog kineskog iskrcavanja i zauzimanja zapadne obale, na kojoj živi većina tajvanskog stanovništva.
Tajvan je 2018. godine predstavio plan za jačanje asimetričnih sposobnosti poput mobilnih raketnih sistema koji bi mogli izbjeći otkrivanje, zbog čega je malo vjerovatno da bi Peking mogao brzo uništiti svo njihovo obrambeno oružje. S hiljadama raketa zemlja-zrak i protivvazdušnih topova, Tajvan bi mogao nanijeti velike gubitke kineskim invazijskim snagama i prije nego što ove stignu do glavnog ostrva.
Tajvanska vojska ojačala je i odbranu oko ključnih tačaka za iskrcavanje, a redovno sprovodi i vježbe za odbijanje kineskih snaga koje pristižu morem i iz vazduha. Osim toga, kineske snage koje se iskrcaju na obalu neće se suočiti samo sa 175.000 aktivnih vojnika nego i s više od milion rezervista spremnih za mobilizaciju.
Naravno, kineski režim mogao bi pokrenuti kampanju neselektivnog bombardovanja ostrva u kojoj bi vjerovatno ubili na stotine hiljadaa civila, no time bi zadao golem udarac vlastitoj reputaciji, daleko veći od onog nakon masakra na Tiananmenu 1989. ili kampanje nasilnog zatvaranja i programa "reedukacije" muslimanskih Ujgura u logorima u pokrajini Xinjiang, koju su mnogi nazvali "kulturnim genocidom".
"PLO bi očito imala pune ruke posla samo da se nosi s tajvanskim braniocima. Slijedom toga, SAD bi trebao samo preokrenuti vojnu ravnotežu kako bi zaustavio kinesku invaziju", napisao je Mišel Beklej, koji je savjetovao Pentagon i američku obavještajnu zajednicu, u referatu 2017.
"Kina je uvjerena da SAD propada"
Intervencija SAD svakako je ključni faktor u scenarijima invazije. Američka pomorska moć dugo je odvraćala Kinu od bilo kakvog napada, iako je SAD raskinuo sporazum o međusobnoj odbrani s Tajvanom 1979. kao uslov za uspostavljanje diplomatskih veza s Pekingom. Tajvanski zakon o odnosima ovlašćuje američko oružje kako bi se "održavala dovoljna sposobnost samoodbrane".
Ko bi onda izvukao deblji kraj u slučaju takvog otvorenog sukoba Amerike i Kine, odgovara Tabaka za Index.
"Ko bi pobijedio u direktnom ratnom sukobu dvije nuklearne velesile, članice Vijeća sigurnosti UN-a, najveće vojne i ekonomske sile svijeta s jedne strane i najmnogoljudnije države svijeta s druge strane s, ujedno, drugom ekonomijom svijeta po veličini?", odvratio je protivpitanjem Tabak i dodao: "Ne znam ko bi pobijedio. Osim toga, obje države su i svemirske sile koje imaju resurse i za rušenje obavještajnih i komunikacijskih sredstava iz orbite, a Kina ima i najveću flotu svijeta, barem po brojnosti plovnih jedinica, iako po kvaliteti nije ono što je US Navy."
Tabak: Tu je gomila posljedica koju bismo osjećali svi na jako neposrednom nivou
"Amerika bi u tom slučaju trebala projektovati svoju silu u prostore koji su praktički debelo unutar kineskih sredstava za sprečavanje i zatvaranje prostora - ono što se (u vojnom žargonu) zove 'area denial'", dodao je Tabak: "Mislim da bi i s obzirom na proizvodnu ulogu Kine u današnjoj globalnoj ekonomiji, svi osjetili posljedice takvog ruleta. Treba uzeti u obzir i to da je Tajvan jedan od dva glavna svjetska proizvođača mikroprocesora za široku potrošnju. Tu je gomila posljedica koju bi osjećali svi na jako neposrednom nivou. Nadam se da do takvog scenarija neće doći."
Vazdušne snage PLA lani su objavile video u kojem se vidi kako njihovi bombarderi H-6 izvode simulirani napad na pistu koja je izgledala kao ona u vazdušnoj bazi Anderson na Guamu. Upravo bi američka baza na Guamu bila kritična za uspješnu američku podršku Tajvanu. Global Times je tada izvijestio da bi kineske balističke rakete srednjeg dometa poput DF-26 mogle uništiti američke baze dok njena protivavzdušna odbrana obara nadolazeće projektile.
To je najveći razlog za brigu za američke vojne stratege. Studija Sveučilišta u Sidneju upozorila je 2019. da Amerika "više ne uživa vojni primat" nad Kinom i da bi američke baze, vazdušne staze i luke u regiji "mogle postati beskorisne preciznim udarima u vrijeme početka sukoba".
"Strategija Pekinga se ne temelji samo na potkopavanju otpora Tajvana već je i kockanje s time kako će SAD pristupiti pitanju Tajvanskog tjesnaca. Najjači pokretač povećane kineske asertivnosti je uvjerenje da zapadni sistem, a posebno SAD, propada", upozorio je tako Daniel Rasel, bivši visoki zvaničnik Stejt Departmenta pod predsjednikom Barakom Obamom. To bi uvjerenje, zajedno s onim da SAD želi zaustaviti rast Kine dok još ima primat, moglo zaista dovesti do rata koji bi imao katastrofalne posljedice, bez obzira na pobjednika.