Sirijska protivvazdušna odbrana će se evenualnom napadu Amerikanaca suprotstaviti brojnim, ali i prilično zastarjelim arsenalom. Od starih "neva" do modernog sistema "tor-a". Protivbrodske rakete su posljednja riječ tehnike, ali su Amerikanci van dometa.
Najava američkog napada na Siriju u žižu interesovanja izbacila je protivvazdušnu odbranu te države. Na papiru, Amerikanci od Vijetnamskog rata nisu imali ozbiljnijeg protivnika. U stvarnosti, Siriju brane stari sovjetski sistemi i tek poneko zaista moderno oružje.
Sirijska PVO je mahom je opremljena sovjetskim raketama i radarima iz šezdesetih i sedamdesetih godina, koje je Sirija nabavila za rat sa Izraelom i raspoređeni su oko Damaska i drugih većih gradova, kao i uz pojas prema Sredozemnom moru.
Procjenjuje se da je Sirija 2011. godine imala 4.100 raketa zemlja-vazduh, i dvadesetak radara za rano upozoravanje. Satelitski snimci koje su analizirali stručnjaci iz Australije govore da u Siriji postoji najmanje 240 uređenih raketnih i 22 radarska položaja, ali nije poznato koliki broj su zauzeli pobunjenici.
Iako se radi o zastarjelim raketnim sistemima, jedan broj je modernizovan, što znači da su otporniji na elektronsko ometanje i mogu da gađaju više ciljeva istovremeno. Radari kojima raspolaže Sirija su velikog dometa i mogu da otkriju avione i krstareće rakete dok još ne uđu u sirijski vazdušni prostor.
Najavljeni napad na Siriju krstarećim raketama "tomahavk", ukoliko se pogleda arsenal Bašara el Asada na papiru, mogao bi da bude manje uspješan nego što to očekuju Amerikanci. Rakete "tomahavk" lete brzinom od oko 880 kilometara na čas i imaju slabije manevarske sposobnosti od borbenih aviona, ali su gotovo hirurški precizne.
Najveći gradovi i vojni objekti Vojske Sirije zaštićeni su mrežom sistema PVO srednjeg dometa od 24 do 45 kilometara, koji su gusto grupisani u četiri oblasti geometrijskih dimenzija 100 do 150 sa 50 kilometara, a veći dio zemlje, pustinja prema Iraku i oblasti naseljene Kurdima na sjeveru su praktično nepokrivene.
U tako gustoj mreži raketnih sistema, dobro uvježbana posada ima šansu da obori krstareće rakete u situaciji kada nema neprijateljskih aviona na nebu.
Sirija posjeduje ne više od 200 mobilnih sistema KUB dometa 24 kilometra, a posjeduju i oko 50 usavršenih verzija BUK M1 dometa 30 kilometara.
Sirijci imaju i oko 150 lansera starijih "Neva" dometa 35 i "Dvina" (oko 300 lansera), dometa 45 kilometara. Ovi sistemi nisu predviđeni za "lov" na krstareće rakete, i nisu mobilni.
Vjerovatno je da će se Asad potruditi da za eventualni napad SAD sačuva i sistem velikog dometa S-200 koji može da obara leteće objekte na daljinama i do 300 kilometara, odnosno teoretski iznad američke baze Indžirlik u Turskoj, nad Kiprom i većim djelom Izraela.
Međutim, stvarno brojno i tehničko stanje ovog sistema su najveća nepoznanica, a od SSSR je kupljeno ukupno 48 lansera. Ozbiljna mana sistema je to što raketa do cilja leti gotovo dva minuta, što bi Amerikancima ostavilo dovoljno vremena da pronađu radar i lanser i unište ga pre nego što raketa bude i blizu cilja.
Pobunjenici, oči i uši SAD
U situaciji kada SAD još nema avione u regionu, sirijski pobunjenici mogu biti najvažniji saveznik na terenu, jer se među njima nalaze vojnici i oficiri prebjegli iz Asadovih snaga.
Za pretpostaviti je i da su mnoge fiksne položaje Asadovih raketa i radara pobunjenici već locirali i poslali koordinate Amerikancima, što u velikoj meri može da iznenadi sirijsku PVO.
Iznenađenje na nebu za Amerikance mogao bi da stvori ruski sistem "Pancir S-1" koji ima 12 raketa dometa 20 kilometara i dva protiv avionska topa dometa četiri kilometara, a može da da djeluje u pokretu i protiv više ciljeva istovremeno.
Međutim, prema pisanju zapadnih medija, Sirija nema više od dvadesetak ovih sistema i vjerovatno je da ih Asad neće previše izlagati riziku, već da će i njih čuvati za budući eventualni napad američke avijacije.
Od sistema manjeg dometa Sirija ima više desetina "Strela-1" i "Strela-10" dometa oko pet kilometara i oni u borbi sa krstarećim raketama mogu da budu istureni u prve redove, kao i sistemi "Osa" (oko 50 lansera) dometa od oko 14 kilometara. U naoružanju se nalazi i više desetina raketa "Strela 2" i "Igla".
Pretpostavlja se i da je Sirija od Irana 2008. godine dobila moderniji ruski sistem "Tor" dometa 14 kilometara, koji je mobilan i idealan za borbu protiv krstarećih raketa.
Britanski stručnjaci procjenjuju i da Sirija ima i nešto više od hiljadu protiv avionskih topova, kalibra od 23 do 57 milimetara, koji nisu povezani sa radarima, tako da je njihova efikasnost gotovo zanemarljiva.
Kod procjene snaga sirijske PVO treba uzeti u obzir da je jedan broj ljudstva prebjegao na stranu pobunjenika, kao i da vojnici iz tih jedinica nikada nisu ratovali.
Asad posjeduje oružje odmazde
Najveći strah na Zapadu međutim nije sirijska PVO već rakete dugog dometa koje mogu da pogode Kipar, Tursku i Izrael, a po potrebi, mogu da nose i hemijsko oružje. Smješteni su najčešće u podzemne bunkere, kojima krstareće rakete gotovo da ne mogu ništa.
Prema podacima objavljenim u zapadnim medijima Sirija ima najviše tridesetak raketa tipa "Skad" u nekoliko verzija i procjenjuje se da je njihov domet od 180 do 550 kilometara, ali im preciznost nije jača strana.
Takođe, zapadni stručnjaci sumnjaju da je u Asadovom posetu i iranska raketa "šahab 2" dometa 750 kilometara, koju su Sirijci nabavili uz kinesku pomoć, a tehnologija je izvorno iz Sjeverne Koreje.
Od sistema manjeg dometa Sirija ima 36 raketa "Točka", čiji je domet od 70 do 120 kilometara, koju su preciznije, kao i najviše 20 raketa „Frog-7" dometa 70 kilometara.
Avijacija sakrivena od očiju javnosti
Analizom snimaka koje su načinili pobunjenici može se utvrditi da je Asad na pobunjenike slao najčešće školsko-borbene avione L-39 "albatros", koji su i najjednostavniji za održanje i ne koriste se za borbu u vazduhu.
Sirija ima 20 aviona Mig-29, 35 Migova-25 i 50 Migova-23, kojih gotovo da nije bilo nad nebom tokom građanskog rata, a predviđeni su za borbu u vazduhu. U naoružanju se nalazi i oko 140 Migova 21, čije je tehničko stanje pod velikim znakom pitanja.
Zapadni stručnjaci procjenjuju da se sirijski "migovi" nalaze u lošem stanju, jer su komplikovani i skupi za održavanje i radni vijek im je pri kraju.
Takođe, nije zanemarljivo i da visoki oficiri sirijske vojske koji su prebegli na stranu pobunjenika, tvrde, da u vazduhoplovstvu leti samo trećina "pouzdanih" pilota jer postoji strah da bi ostali, nepouzdani, mogli da "pobjegnu".
Brodovi na nišanu, ali van dometa
Nekoliko godina pred građanski rat Sirija je od Rusije i Kine kupila protiv-brodske rakete velikog dometa i preciznosti.
Kineska raketa C-802 ima domet 180 kilometara, i leti brzinom od oko 1.100 kilometara na čas, na maloj visini od tri do sedam metara od nivoa mora, što je čini gotovo neuhvatljivom za radar.
Ruske rakete "jakhont" su brže od kineskih i lete brzinom od 2,5 maha. Domet je pri niskom letu, na nekoliko metara od površine mora, oko 120 kilometara, a pri letu na većim visinama i do 290 kilometara (do britanske baze na Kipru i izraelske luke Haifa).
Početkom jula ove godine napadnuto je skladište u luci Latakija u kojem su se navodno nalazile ove rakete. Amerikanci, nezvanično, procjenjuju da je Izrael izveo napad i uništio 50 ovih raketa, dok je Damask za napad optužio Al Kaidu.
Američki brodovi su međutim daleko izvan dometa sirijskih protiv-brodskih raketa, jer i najslabije krstareće rakete "tomahavk" imaju maksimalni domet od 1.700 kilometara.