U vrijeme predizborne kampanje, pogledi birača su upereni u političare. Malo je onih koji čitaju stranačke izborne programe, ali zato većina pomno prati svaki nastup kandidata i sve komentariše od odjeće do govora tijela.
„Ruck Zuck“ bio je naziv jednog vrlo omiljenog televizijskog kviza u 90-tih godina u Njemačkoj. Kandidati-učesnici morali su da demonstriraju svoje znanje, odnosno da pogode određene pojmove i to što je moguće pre. Jedino pravilo je pri tome bilo je da nisu smjeli da se služe gestovima ili zvukom.
Posmatrajući njemačke političare, mogao bi se steći utisak kako ta igra bez gestova među njima još traje – pogotovo ukoliko ih uporedite sa kolegama iz inostranstva. Prisjetimo se samo gestikulacije ili bolje rečeno opuštene pokrete, kada je Barak Obama ovog ljeta tokom posjete Berlinu, iznenada skinuo sako. U poređenju sa njegovim pokretima tijela, njemačka kancelarka, čak i na temperaturi iznad 30 stepeni, djeluje isuviše kruta. Dok američki predsjednik vrlo rado na sav glas pjeva i pleše, Angela Merkel mirno osluškuje Vagnerove opere. Da li je to tipično njemački – prenositi sadržaje bez gestikulacije, dakle bez ikakvog govora tijela?
Stabilnost umjesto testosterona
„I da i ne. Mimiku i gestove koriste i njemački političari ali sa manje nametljivosti. To prije svega važi za Angelu Merkel. Njen govor tijela ukazuje na kontrolisanu mimiku i simetričnu gestikulaciju. Ovakvo držanje posebno signalizira stabilnost i prenosi osjećaj povjerenja i sigurnosti. U to se dobro uklapa i njen način govora, u kojem nema mnogo polemike i koji deluje uravnoteženo“, tvrde Stefan Vera, stručnjak za govor tijela i Paula Dil, politolog. Njih dvoje već godinama istražuju inscenacije političara u javnosti.
Dva glavna kandidata na predstojećim izborima, u tom smislu se prilično razlikuju. Paula Dil navodi kako Per Štrajnbrik, socijaldemokrata u odnosu na demohrišćanku Angelu Merkel, djeluje znatno impulsivnije i agresivnije, kao i da odaje utisak borbenog čovjeka.
„Njegov govor tijela je puno drugačiji od kancelarkinog. Njegova gestikulacija i pokreti zauzimaju mnogo prostora, njegovi pokreti su intenzivniji, on se često kreće kroz prostor. Time on pažnju skreće na sebe kao na osobu, dok se kod Angele Merkel u prvom redu nalazi njen položaj, odnosno, uloga koju ispunjava“, kaže Paula Dil i dodaje kako Štajbrik pri tome koristi tipično muški način izražavanja sa velikim naglaskom na imidžu stručnjaka, dok Merkelova izbjegava sve što bi moglo da pokvari neutralan utisak, koji želi da ostvari na građane.
Prizori iz bračnog života – da, ali samo u Americi
Uprkos svemu, Štajnbrik u poređenju sa političarima iz Amerike, a pogotovo sa onima iz Latinske Amerike, djeluje vrlo suvoparno i službeno. Kada je nedavno na njemačkoj televiziji naizgled spontano ispustio nekoliko suza kada ga je njegova supruga pred kamerama pohvalila, čak ni to nije djelovalo spektakularno.
„Upravo u Latinskoj Americi, ali i u SAD izborne kampanje su znatno emocionalnije, i to bez obzira da li je riječ o političkim raspravama ili načinu kako se neki političar predstavlja“, kaže Dilova, koja je i sama porijeklom iz Brazila. Ona navodi primjer argentinske predsjednice Kristine Fernandez de Kirhner. Ona je tokom predizborne kampanje 2011. godine vrlo često isticala svoju tugu za preminulim predsjednikom i svojim suprugom Nestorom Kirhnerom. U javnosti se pojavljivala isključivo u crnini, a Kirhnerovo ime nije nikada pominjala, već je uvek govorila samo kao o „njemu“.
Kako u Južnoj, tako ni u Sjevernoj Americi, političari se mnogo ne suzdržavaju u oštrom kritikovanju protivnika. „Oni vrlo često postaju i vrlo lični. Toga u Njemačkoj za sada nema. Ovde političari još pokušavaju privatni život da ostave po strani. A to su prihvatili i njemački mediji. Svi imaju razumijevanja za to da Angela Merkel nerado u javnost izlazi sa svojim suprugom. Gotovo da joj niko ne postavlja pitanja o privatnom životu“, kaže Paula Dil. Osim toga, u Njemačkoj političke partije kao takve ipak igraju važniju ulogu, dok u Americi politikom sve više dominiraju određene ličnosti.
Buđ i Obama na hamburgeru, Berluskoni u kupaćem
Kada je o govoru tijela riječ, ona navodi kako bi svakako trebalo voditi računa o kulturnim razlikama, dakle u mentalitetu određenih zemalja. Evropljani sa sjevera manje gestikuliraju, za razliku od svojih južnih susjeda. Sa time u vezi postoji čitav niz situacija u kojima će se političari neke zemlje rado pojaviti u javnosti, kako bi dodatno istakli značaj svoje povezanosti sa narodom i tradicijom.
„Njemački političari na primer, vrlo rado će pred kamerama zagristi neku pečenu kobasicu. I u SAD hrana tokom predizborne kampanje igra veliku ulogu. Obama je tokom svoje kampanje vrlo često odlazio na hamburgere“, kaže novinar i politolog Konstantin Aleksander.
U Italiji političari vole da se fotografišu na plaži, čak i u kupaćim kostimima. Taj trend je takoreći „uveo“ bivši premijer Silvio Berluskoni.
„Vrlo je zanimljivo posmatrati promene u govoru tela, otkako se u Italiji pojavio Berluskoni. Govor tijela se nimalo ne podudara sa praksom nekih ranijih zvaničnika. Osim toga, novost su i vicevi koji su često na ivici pristojnosti, i čini se kao da dotični time želi da kaže.
„Ja imam moć i zato sebi mogu da priuštim nastup koji nije tipičan za političare“, pojašnjava Dilova.
U Bundestagu je održana posljednja debata uoči parlamentarnih izbora u Nemačkoj koji se održavaju 22. septembra. Svi govornici iskoristili su šansu da još jednom istaknu svoje pozicije o bitnim pitanjima.
Ipak dalje ostaje otvoreno, može li određena mimika ili gestikulacija, doprinijeti pobjedi na izborima.
„Samo sa određenim govorom tijela, zasigurno – ne. Ali sa druge strane, moramo voditi računa i o tome da, iako se uvijek koncentrišemo na sadržaje, naš mozak upija, registruje i reaguje na daleko više toga, nego samo na to kako razmišljamo i šta mislimo. Ukoliko se u nečijoj blizini ne osjećamo prijatno ili ako imamo osjećaj da nas neko ne razume, tada vrlo brzo prestajemo da ga slušamo. U tom smislu, Paula Dil još jednom ukazuje na značaj hrane.
„Tokom predizborne kampanje u Americi, kada su glavni kandidati bili Džordž Buš i Džon Keri, sprovedene su brojne ankete među biračima. Kada su ih pitali zašto ne želite da glasate za Kerija, mnogi su odgovorili, da ne mogu sebe da zamisle, kako sa njim opušteno sede pred televizorom i jedu hamburger, dok su tu istu scenu sa Bušom mogli da zamisle. Ko je pobedio, znate i sami…“, dodaje Paula Dil.