Svijet

Kako su SAD i Iran postali neprijatelji

Kako su SAD i Iran postali neprijatelji
Foto: Tanjug/AP | Kako su SAD i Iran postali neprijatelji

VAŠINGTON, TEHERAN - Prije četrdeset godina iranski studenti su zaposjeli američku ambasadu u Iranu, uzevši 52 Amerikanca kao taoce. Talačka kriza je trajala 444 dana.

Posljedice ove akcije osjećaju se i danas.

Raspoloženje u Teheranu ujutro 4. novembra 1979 bilo je napeto. Naime, nije prošlo ni tri dana otkako je vođa revolucije ajatolah Ruhola Homeini svoje sljedbenike pozvao na "akciju", kako je on to nazvao. Akcija je cijelom svijetu trebalo još jednom da pokaže da je Iran poslije uspješne revolucije napokon postao Islamska Republika i da je persijski šah zauvijek svrgnut sa vlasti. Šah je u očima ostarjelog teologa Homeinija bio samo nesposobni vazal Vašingtona i koji je godinu dana ranije naredio da se puca na stotine demonstranata na ulicama Teherana.

"Smrt Americi!" Skandiarale su stotine studenata ispred američke ambasade. Kasno prepodne, nekoliko desetina njih su prešli ogradu i nasilno ušli u zgradu. Zarobili su 66 američkih građana, od kojih su 52 zadržali kao taoce - na užas cijelog zapadnog svijeta.

Međunarodni skandal

Bliski saradnik Homeinija i kasniji državni sekretar Sadek Tabatabai rekao je da je u njihovim očima diplomatska misija Vašingtona u Iranu bila stecište špijunaže: "Da je američka ambasada u Teheranu zaista bila diplomatski centar i da su njene aktivnosti bile čisto prikupljanje informacija ili u okviru uobčajnog rada obaveštajnih službi, onda bi se moglo govoriti i drugačije. Ali pošto je dokazano da su ti ljudi u američkoj ambasadi poslije revolucije bili umiješani u mnoge nemire u zemlji, i čak ih planirali, onda se s pravom može zaključiti da to nije bio istinski centar diplomatije, nego centar špijunaže."

Zaposjedanje američke ambasade u Teheranu bio je međunarodni skandal. Jer ni u vrijeme Drugog svjetskog rata nije se desilo da zemlja domaćin napadne diplomatske misiju neke zemlje i ljude u njoj izloži agresiji.

Vladari u Iranu su očigledno htjeli da svjetskoj javnosti nedvosmisleno pokažu da se u njihovoj zemlji s pobedom islamske revolucije 11. februara 1979. godine dogodilo više od uobičajene promjene vlasti. U njihovim očima je počelo novo doba. Po prvi put u istoriji uspostavljena je islamska republika pod vođstvom šiitskog sveštenstva, za koju se na referendumu 1. aprila na aprilu, izjasnilo više od 90 odsto stanovništva.

Homeini nije ni podržao niti osudio akciju. Znao je da svakim danom talačke krize njegov autoritet raste, a time i pritisak na Vašington.

Neuspješna akcija oslobađanja talaca

Nakon što pregovori bili neuspješni, američki predsjednik Džimi Karter vidio je samo jedan izlaz. I tako je 24. aprila 1980. godine pokrenuo vojnu operaciju - sa pogubnim posljedicama, kako je morao da prizna:

"Nakon što se, po mom naređenju, tim za oslobađenje talaca povukao, dva helikoptera sudarila su se na tlu poslije točenja goriva u iranskoj pustinji. Nije bilo borbe, ali je poginulo osam članova posade. Ali, nećemo odustati."

Prelazak preko ograde

Propala operacija spasavanja dovela je do pada Karterove popularnosti, i u novembru 1980. je za novog predsednika SAD izabran Ronald Regan.

Ali baš kada je Regan preuzimao funkciju, Karter je još jednom bio u centru pažnje: tog  20. januara 1981. bivši predsjednik Sjedinjenih Država u Frankfurtu na Majni je dočekao svoje sunarodnike - koji su pušteni na slobodu poslije tačno 444 dana.

"Želim jasno da kažem da će iranska vlada - svi odgovorni - za sva vremena biti prokleti zbog onoga što su učinili našim sunarodnicima", rekao je bivši predsjednik.

Spontana inicijativa

Zaposjedanje ambasade SAD 4. novembra 1979. učinilo je da Vašington i Teheran, koji su blisko sarađivali decenijama, postanu žestoki neprijatelji. Pritom, ta akcija nije bila planirana.

30 godina kasnije Abas Abdi, jedan od glavnih u toj akciji za njemački radio je rekao da je zaposjedanje ambasade bila spontana inicijativa:

"Nije bila planirana duža akcija. Razmišljali smo o kratkom protestu. Da je bilo tako, sve bi bilo zaboravljeno nakon nekog vremena. Jedan od razloga zbog kojeg je to trajalo toliko dugo je bila velika podrška akciji. To znači da su u osnovi i potencijalno bile moguće slične akcije. Zato ne mogu reći šta bi se dogodilo da to nismo uradili. Nešto bi se sigurno dogodilo, u nekom drugom obliku. Ali studenti definitivno nisu imali nameru da ostanu duže od pet dana i mislili su da napuste ambasadu nakon pet dana."

(Deutsche Welle)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije