BUDIMPEŠTA - Predsjednik mađarskog paralmenta Laslo Kever poznat je široj javnosti kao krut, oštar na jeziku i neumoljiv političar, ali će ući u noviju istoriju ovdašnjeg paralmentarizma kao prvi koji je novčano kaznio pojedine poslanike zbog neučešća u radu najvišeg predstavničkog tijela zemlje.
Kever, jedan od osnivača vladajućeg Saveza demokratske omladine (Fides), bivši ministar bez portfelja zadužen za nacionalnu bezbjednost i dugogodišnji poslanik, odlučio je da nekim kolegama u poslaničkim klupama znatno stanji majske koverte, jer prethodna dva mjeseca nisu učestvovali u raspravi najprije o nacrtu, pa o prijedlogu novog Ustava, niti na zvršnom glasanju.
Pod udarom su se našli poslanici dvije opozicione stranke, Mađarske socijalističke partije (MSP) i Pokreta "Politika može drugačije" (LMP), koji su tražili, pored ostalog, da konačnu verziju osnovnog akta zemlje mora da podrži bar 80 odsto delegata, a ne dvotrećinska većina, koju su vladajuće stranke (Fides i demohrišćani) obezbijedili na prošlogodišnjim izborima.
Taj njihov zahtjev nije prošao, pa su se odlučili na bojkot. Kever je to shvatio kao nerad, a po Poslovniku parlamenta je imao pravo da zabušante lupi po džepu.
Drugo je pitanje, kako je kasnije komentarisano ekonomista i bivši poslanik Tamaš Bauer, da li je bilo u redu sankcionisanje nečega što je teško objektivno procjeniti.
Poslanici u mađarskom parlamentu, kao i u većini drugih širom svijeta, nemaju precizirano radno vrijeme, nisu obavezni da prisustvuju svim sjednicama, niti da izlaze za govornicu. Nemaju učinak, nemaju konkretne obaveze, niti poslodavca, pa se ponašaju kako im stranke narede ili po ličnoj savjesti.
U Mađarskoj oni nemaju čak ni platu u bukvalnom smislu te riječi, a mjesečni iznosi koje primaju nazvani su dodaci, nadoknade i pokrivanje troškova.
U takvoj situaciji Kever se odlučio na presedan, a simptomatično je da taj jedinstveni potez nije izazvao burnu reakciju. Oni koji su kažnjeni su procijenili da bi o toj temi trebalo neko drugi da govori, a takvih se nije javilo baš mnogo. Čak su i najticajniji mediji površno obradili slučaj, ne upuštajući se u dublju analizu.
Umjesto polemike o oduzetim parama, krenula je priča o tome koliko je koji predsjednik mađarskog parlamenta, od promjene društveno-političkog uređenja (1990.) do sada, bio strog i koliko je doprineo (ne)kulturnoj atmosferi u prelijepom secesionističkon zdanju na Trgu Lajoša Košuta.
Kever je, po strogoći, zauzeo drugo mjesto, ali ne samo zbog pomenutog obračuna s poslanicima MSP i LMP. Njima je, istina, ponajviše upućivao zamjerke zbog upadanja drugima u riječ, zbog toga što ponekad piju ili jedu u skupštinskoj sali, ali je umio da "očepi" i poslanike krajnje desničarskog Pokreta za bolju Mađarsku (Jobik), pa i vladajućih stranaka.
Najtvrđim se smatra prvi predsjednik mađarskog parlamenta u postkomunističkoj eri, Đerđ Sabad, predstavnik tada vladajućeg i u međuvremenu ugašenog Mađarskog demokratskog foruma. Kao profesor prava i perfekcionista obožavao je red i pravila igre, pa se nije libio da javno ukori svakog ko iz tih okvira izađe.
Za najmekšeg je proglašen fidesovac Janoš Ader, koji je na toj funkciji bio od 1998. do 2002. godine. Po prirodi miran i povučen, dozvoljavao je stalne upadice, pa su sjednice parlamenta ponekad više ličile na pijacu nego na raspravu o ozbiljnih temama od opšteg interesa.