Kolin Pauel, penzionisani američki general, bivši državni sekretar i prvi Afroamerikanac na toj funkciji, umro je u 85. godini života od posljedica virusa korona.
Osim što je bio državni sekretar (američki ekvivalent ministra spoljnih poslova) u administraciji predsjednika Džordža Buša mlađeg (2001.-2005.), Pauel je bio i načelnik Ujedinjenog štaba američkih oružanih snaga (1989.-1993.)
Sin imigranata s Jamajke, prvi afroamerički ministar odbrane i načelnik Ujedinjenog štaba vojske
Kolin Luter Pauel rođen je 5. aprila 1937. u Harlemu u Njujorku kao sin imigranata s Jamajke. Uprkos svom skromnom porijeklu, ostvario je impresivnu karijeru i u vojsci i u politici, prvo kao general pa kao savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji bivšeg predsjednika Ronalda Regana (1987.-1989.), zatim kao načelnik Ujedinjenog štaba američkih oružanih snaga (1989.-1993.) u administraciji Džordža Buša starijeg i na kraju kao državni sekretar u administraciji Džordža Biša mlađeg (2001.-2005.).
Svoju vojnu karijeru počeo je služeći kao visoko odlikovani časnik u ratu u Vijetnamu, a to mu je iskustvo kasnije pomoglo u definisanju vlastite vojne i političke strategije. Kasnije je postao pouzdani vojni savjetnik niza vodećih američkih političara, ali i predsjednika.
Nažalost, sva njegova postignuća i reputaciju koju je stekao zasjenila je njegova uloga, u funkciji Bušovog državnog sekretara, u opravdavanju i međunarodnom lobiranju za američku invaziju na Irak 2003. godine.
U Vijetnamu preživio ranjavanje i rušenje helikoptera, izvlačio preživjele
Pauelovi roditelji izvorno su njegovo ime izgovarali s kratkim "o", na tradicionalni engleski način, no on je izgovor svog imena izmijenio tako da ima dugo "o", u čast pilota američkih vazdušnih snaga Kolina Kelija, koji je ubijen ubrzo nakon Pearl Harbora, piše BBC u njegovoj smrtovnici.
On je, prema vlastitom priznanju, bio prosječan učenik koji je srednju školu napustio bez posebnih planova o karijeri. To se ipak promijenilo kad se, tokom studija geologije na Siti koledžu u Njujorku, odlučio pridružiti Skupštini za obuku pričuvnih oficira (ROTC), programu osmišljenom za identifikaciju budućih vojnih vođa.
Kasnije je to iskustvo opisao kao jedno od najsretnijih u svom životu.
"Nije mi se samo svidjelo nego sam bio prilično dobar u tome", objasnio je godinama kasnije.
Nakon što je diplomirao 1958., zaposlen je kao potporučnik u američkoj vojsci. Osnovnu obuku prošao je u Džordžiji, gdje su ga zbog njegove rase i tadašnje segregacije na američkom Jugu odbijali poslužiti u barovima i restoranima.
1962. je otišao u Vijetnam kao jedan od hiljadu vojnih savjetnika koje je predsjednik J.F.F. Kenedi poslao u Južni Vijetnam kako bi ojačao lokalnu vojsku protiv prijetnji s komunističkog sjevera. Ondje je tokom patrole u području pod kontrolom komunističke gerile Vietkonga ranjen kad je nagazio na punji-štap, stupicu u obliku naoštrenog drvenog kolca skrivenog u zemlji.
Uprkos tome, vratio se u Vijetnam kao major u zapovjedništvu 23. pješadijske divizije, a tokom te druge ture u Vijetnamu primio je odlikovanje za hrabrost nakon što je preživio pad helikoptera nakon kojeg je iz zapaljene olupine spasio još tri vojnika.
Negirao masakr u vijetnamskom My Laiju, uprkos dokazima
Tokom rata je dobio i zadatak da istraži pismo vojnika sa svjedočanstvom o zloglasnom američkom masakru nekoliko stotina civila, uključujući i djecu, u južnovijetnamskom selu My Lai u martu 1968.
Pauel je nakon istrage iznio zaključak da su "u direktonoj suprotnosti s ovim prikazom, odnosi između američkih vojnika i vijetnamskog naroda izvrsni", uprkos sve snažnijim dokazima o brutalnom postupanju američkih snaga prema civilima zemlje koju su trebali štititi. Zbog toga je i sam prozivan za "uljepšavanje" (eng. whitewashing) vijesti o masakru, čiji su detalji konačno postali javni tek 1970. godine.
Nakon povratka iz Vijetnama, Pauel je magistrirao poslovnu administraciju (MBA) na Univerzitetu Džordžtaunu u Vašingtonu prije nego što je osigurao prestižnu stipendiju Bijele kuće pod predsjednikom Ričardom Niksonom. Nakon toga je ubrzao svoj vojni uspon i, poslije kratkog perioda u Južnoj Koreji, s činom potpukovnika prešao u Pentagon kao oficir.
Unaprijeđen je u generala brigadira i zapovjednika 101. zračno-desantne divizije prije nego što je preuzeo savjetodavnu ulogu u administraciji Džimija Kartera krajem sedamdesetih. Zatim je postao viši vojni pomoćnik Kaspara Vajnbergera, ministra za odbranu kojeg je imenovao nadolazeći predsjednik Ronald Reagan.
Uloga u američkim "prljavim ratovima" u Južnoj Americi
Pauel je 1987. postao savjetnik za nacionalnu bezbjednost, u vrijeme američkog učestvovanja u takozvanim "prljavim ratovima" u Južnoj Americi, uključujući podršku Kontrama, desničarskim paravojnim formacijama u Nikaragvi.
Džordž H.W. Buš, koji je postao predsjednik 1989, imenovao je Pauela za predsjednika načelnika Udruženog štaba američkih oružanih snaga, najvišu vojnu poziciju u američkoj vojsci.
Sa 52 godine bio je najmlađi oficir koji je ikada vršio tu dužnost, kao i prvi afroameričkog porijekla. Nedugo nakon imenovanja suočio se s još jednom kontroverznom epizodom američke spoljne politike nakon Drugog svjetskog rata, kada je SAD napao Panamu u decembru 1989. i svrgnuo diktatora generala Manuela Noriegu. Ujedinjeni narodi snažno su osudili ovu jednostranu vojnu intervenciju bez pokrića u međunarodnom pravu.
Ipak, Pauel se proslavio u Zaljevskom ratu 1990., koji je Amerika pokrenula nakon invazije iračkog diktatora Sadama Huseina na Kuvajt i okupacije te malene, ali naftom bogate arapske države. U tom ratu primijenio je strategiju koja je po njemu dobila i ime - Pauelova doktrina.
Osnova te doktrine bila je da SAD treba iskoristiti sva diplomatska, politička i ekonomska sredstva pritiska, a tek onda pribjeći vojnoj sili kao posljednjoj opciji, za koju mora postojati i značajna podrška javnosti. Međutim, jednom kad je vojna akcija pokrenuta, tada se po ovoj doktrini treba iskoristiti maksimalna snaga s ciljem brze i efikasne dominacije nad neprijateljem uz minimiziranje američkih žrtava.
Njegova doktrina nastala je upravo kao reakcija na katastrofalni poraz u Vijetnamu i s namjerom da Amerika nikad više ne zaglavi u takvom dugom, uzaludnom ratnom sukobu. Nažalost, znamo da se taj slučaj ponovio - prije svega u Avganistanu, a u manjoj mjeri i u Iraku.
Proslavio se vodeći Pustinjsku oluju, kojoj se prvo protivio
Zanimljivo je da se Pauel u početku protivio vojnoj intervenciji u Persijskom zalivu, protivno željama tadašnjeg ministra obrane Dika Čeneja. Ipak, operacije Pustinjska oluja, u kojoj je slomljena vojna sila Sadama Huseina, i naknadni Pustinjski štit bile su uspješne i učinile su Pauela velikim imenom u međunarodnoj publici.
Pauel se, međutim, u novoj administraciji Bila Klintona početkom devedesetih nije snašao. Sukobio se s novim predsjednikom oko pitanja dopuštanja homoseksualcima da se pridruže vojsci, a imao je i javno neslaganje s Madelajne Albridžt, tadašnjom američkom ambasadorkom u UN-u, oko vojne intervencije u Bosni i Hercegovini.
Pauel je čvrsto vjerovao da samo prijetnja američkim interesima opravdava vojni odgovor.
"Američki vojnici nisu vojnici igračke koje treba pomicati po nekoj globalnoj ploči za igru", rekao je.
Vojsku je napustio 1993. godine i posvetio vrijeme pisanju svoje autobiografije, koja je završila na vrhu ljestvice bestselera Njujor Tajmsa, i bavljenju dobrotvornim radom.
Oslobođen svojih obaveza kao službenik, počeo se baviti politikom. Htjeli su ga i demokrati i republikanci, ali pridružio se potonjima, 1995. Govorilo se i o tome da će se kandidovati kao protivkandidat Klintonu na predsjedničkim izborima 1996., ali na kraju se predomislio.
Kao Bušov ministar odbrane prezentovao "dokaze" o Sadamovom oružju pred UN-om
Ipak, vratio se u politiku na velika vrata kad ga je novi predsjednik Džordž W. Buš imenovao za državnog sekretara. Tu se njegova vojna doktrina ponovo našla na iskušenju nakon napada Al-Kaide 11. septembra 2001. U početku se suprotstavljao takozvanim "jastrebovima" (pobornicima vojnih intervencija) poput ministra obrane Donalda Rumsfelda, koji se zalagao za američku intervenciju čak i bez podrške drugih nacija, u onome što je nazvano "ratom protiv terora".
No nakon što se neko vrijeme držao vlastite doktrine i protivio invaziji na Irak, na kraju se predomislio i pristao podržati Bušov, Rumsfeldov i Čeneijev plan. Njegov ugled čovjeka od integriteta zasigurno je pomogao uvjeriti međunarodnu zajednicu u opravdanost rata kada se pojavio pred Vijećem sigurnosti UN-a 2003. godine.
Samo 18 mjeseci kasnije, s invazijom i rušenjem režima Sadama Huseina, Pauel je priznao da su obavještajni podaci koji ukazuju na to da je irački diktator posjedovao "oružje za masovno uništenje" gotovo sigurno bili u krivu. Ubrzo nakon toga je najavio ostavku na mjesto državnog sekretara.
Podržao Obamu i Bajdena
Ostao je otvoren po političkim pitanjima, kritikujući Bušovu administraciju na mnogim poljima, uključujući postupanje prema zatvorenicima u zalivu Gvantanamo. Pauel je 2008. godine, iako je i dalje bio republikanac, podržao demokratskog kandidat Baraka Obamu za predsjednika SAD-a. Lani je podržao i njegovog potpredsjednika Džoa Bajdena u uspješnoj kandidaturi protiv bivšeg predsjednika Donalda Trampa.
To što je imao saveznike s obje strane američkog političkog spektra i što su ga obje strane duboko poštovale dovoljno govori o njegovim postignućima, kao i o njegovim diplomatskim sposobnostima. Bio je posebno cijenjen u Stejt Departmentu, gdje je bio na glasu po ljubaznosti i opuštenosti uprkos visokoj dužnosti koju je vršio.
Njegova velika snaga bilo je uvjerenje da je koalicija bolja od sukoba. Njegovo odbijanje Rumsfeldove strategije jednostrane intervencije omogućilo je SAD-u da izgradi globalnu koaliciju u ratu protiv terorizma.
"Rat bi trebao biti posljednja politika. A kad krenemo u rat, trebali bismo imati svrhu koju će naši ljudi razumjeti i podržati", rekao je Pauel.
Povezana vijest:
(Index)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.