Otkako sam otkrila jogu sredinom dvadesetih godina, ona je postala ogroman dio mog svijeta.
Kao i mnogi predani jogiji, to za mene nije bio samo čas vježbanja, već način života.
Nisam samo držala časove u lokalnom centru "Šivananda", već sam se dobrovoljno prijavila da kuvam i čistim tamo. Ali onda sam u decembru 2019. godine primila obavještenje na telefonu.
Bila je to objava u mojoj Facebook grupi "Šivananda" o pokojnom poštovanom osnivaču pokreta Svamiju Višnudevanandi.
Žena zvana Džuli Salter napisala je da ju je Višnudevananda seksualno zlostavljao tri godine u sjedištu "Šivanande" u Kanadi.
Napisala je da su se, kada je konačno pronašla snage - decenijama kasnije - da ovo prijavi Upravnom odboru "Šivanande", reakcije kretale od tišine do pokušaja ćutanja.
Do sada sam intervjuisala 14 žena koje navode zlostavljanje od strane starijih učitelja "Šivanande", od kojih mnoge nisu o tome razgovarale s porodicom i prijateljima, a kamoli da su to javno objavile.
Takođe sam razgovarala s bivšim članom osoblja koji kaže da Odbor "Šivanande" nije odgovorio na njenu zabrinutost.
Moja istraga je razotkrila tvrdnje o zloupotrebi moći i uticaja u organizaciji koja mi je nekada bila tako draga.
Jasno se sjećam prvog dana u ašramu "Šivanande" u Kerali u južnoj Indiji, gdje sam se 2014. školovala za učiteljicu joge.
Na zidu je bila veličanstvena fotografija Svamija Višnudevanande, pokojnog osnivača "Šivanande", i čovjeka koga će Džuli nastaviti da razotkriva.
Njegova učenja su bila toliko moćna da su se mnogi jogiji odrekli svih svjetovnih veza i posvetili život organizaciji. Mogla sam da razumijem zašto.
Prolazila sam kroz vrlo izazovno vrijeme i "Šivananda" mi je pružila novopronađeni mir. Godine 2015. udala sam se za čovjeka koji je živio u Londonu.
Plašila me ideja da se preselim i da budem s njim tamo, sve dok nisam otkrila da postoji centar "Šivananda" u Patniju, nedaleko od našeg novog doma.
Dva mjeseca nakon objave Džuli Salter na Facebooku, dva člana Odbora "Šivanande" doletjela su iz Evrope kako bi razgovarala sa osobljem u Patniju.
Nadala sam se da će odgovoriti bar na neka od mnogih pitanja koja sam vrtjela u glavi. Ali njihov odgovor je bio nejasan i ponašali su se zaštitnički tokom pitanja i odgovora koji su uslijedili.
Znala sam da bih i sama morala da razgovaram s Džuli.
Porijeklom s Novog Zelanda, Džuli je imala 20 godina i putovala je u Izrael kada je prvi put naišla na učenja "Šivanande". Brzo je uronila u život pokreta, a 1978. godine preselila se u njegovo sjedište u Kanadi.
Tamo je bio smješten Višnudevananda i od Džuli je zatraženo da postane njegov lični asistent, što je u početku smatrala privilegijom.
Ali ona kaže da je njen raspored bio brutalan.
Radila je od pet ujutru skoro do ponoći, sedam dana u nedjelji - bez plate.
Kaže da je Svami Višnudevananda postao nepredvidiv, često je vikao na nju.
"Naravno, moje granice postajale su sve slabije i slabije", kaže mi ona.
A onda su događaji dobili mračniji zaokret.
Jednog dana, kada je Džuli radila u kući Višnudevanande, zatekla ga je kako leži i sluša molitvene kasete. Zamolio ju je da legne pored njega.
Kada je Džuli rekla da ne razumije šta on želi, rekao joj je "tantra joga" - praksa joge koja se povezala s duhovnim seksom, ali jednostavno znači raditi na duhovnom prosvjetljenju dubokim opuštanjem.
Ipak, Džuli kaže da se Višnudevananda na to samo jednom pozivao u teorijskom smislu tokom predavanja.
"Rekla sam da ne razumijem, i uprkos tome što su moje tijelo i um rekli 'ne', legla sam. Onda je uslijedio seksualni kontakt. Poslije toga sam sišla dolje i radila, u potpunoj sramoti i svemu ostalom - tjeskobi, samooptuživanju, krivici."
Džuli kaže da je više od tri godine bila primorana na razne seksualne radnje, pa i odnos s penetracijom.
Odnos guru - učenik, u jogi poznat kao guru "šišja parampara", neizgovoreni je dogovor da će se sljedbenik predati guruovim željama.
Ona sada smatra da su radnje Višnudevanande silovanje, jer ju je njen položaj loše pripremio za pristanak s obzirom na "dinamiku moći" u igri.
"Bila sam prilično izolovana, živjela sam na drugom kraju svijeta od porodice. Bila sam finansijski zavisna od organizacije."
Tada sam razgovarala s dvije žene koje su za nekoliko minuta odgovorile na Džulinu objavu na Facebooku, tvrdeći da je i njih Višnudevananda zlostavljao.
Pamela mi je rekla da ju je Višnudevananda silovao tokom odmora 1978. u dvorcu Vindzor u Londonu, dok je ležala u dubokom stanju opuštenosti, u jogi poznatom kao leš poza. Lusil kaže da ju je silovao tri puta sredinom sedamdesetih godina u kanadskom ašramu. Kaže da je prva dva puta to naivno opravdala tantričkom jogom, ali treći put joj je dao novac i osjećala se kao prostitutka.
Višnudevananda je umro 1993. godine, ali Džuli je trebalo još šest godina da nađe snage da napusti organizaciju.
Njena jedina nada je da, govoreći sada, može spasiti druge od patnje koju je ona doživjela. Jer, kao što ću ubrzo otkriti, Višnudevanada je možda umro, ali zlostavljanje "Šivanandinih" poklonika nije umrlo s njim.
Od tada sam razgovarala s 11 žena koje su iznijele ozbiljne optužbe protiv još dva učitelja "Šivanande", od kojih je jedna, BBC vjeruje, još aktivna u organizaciji.
Među šokantnim navodima je i izvještaj Marije (nije njeno pravo ime), koja kaže da ju je više godina zavodio jedan učitelj, koga iz pravnih razloga ne možemo da imenujemo.
Kaže da je bila zaista zbunjena kada je njihova veza postala seksualna, ali osjećala je da joj ne preostaje ništa drugo nego da pristane na to.
Još pet žena mi je reklo da ih je taj isti muškarac seksualno zlostavljao.
Luiza Adamu, producentkinja istrage