Izgleda da izborna godina u SAD uvijek izvuče ono najgore - ne samo kod političara, već i kod zagovornika, analitičara, intelektualaca i drugih.
Nigdje nisu propusti logike i racionalnosti veći nego u raspravama o Izraelu, Jevrejima, unutrašnjoj američkoj politici i o Bliskom istoku. Opet su aktuelna govorkanja da će američkog predsjednika u rat s Iranom uvući izraelski premijer koji je brz na okidaču zajedno sa svojim lobijem u SAD. Kako se opet gubi kolektivna svijest, "Foreign Policy" odlučio je napraviti pregled najvećih mitova i zabluda o domaćoj politici SAD i američkoj politici prema Bliskom istoku.
Mit broj 1:
Bijela kuća okupirala Izrael
Ideja da su američki Jevreji u dosluhu s izraelskom vladom i da američku spoljnu politiku drže kao taoca, nije samo kriva i pogrešna, već i opasna, piše "Foreign Policy". Radi se o mržnji i antisemitizmu o tome kako Jevreji kontrolišu medije i banke i svijet uopšteno. To je krajnje izobličenje stvarnosti, s vrlo malo istine u tome. Istorijski dokazi jednostavno ne podržavaju ovu ideju. Jaki, samovoljni predsjednici koji imaju stvarne mogućnosti (i pametne strategije da ih iskorištavaju) propagirali su američke interese i gotovo uvijek pobijedili i nadvladali domaće lobije.
Mit broj 2:
Zajedničke vrijednosti
Kritičari Izraela vjeruju da bez unutrašnje politike ne bi bilo posebnog američko-izraelskog odnosa. Izraelske pristaše, s druge strane, vjeruju da politika ima malo veze s tim. Nijedni nisu u pravu, piše "Foreign Policy". Američko-izraelski odnos je poseban brak zajedničkih vrijednosti, nacionalnih interesa i domaće politike.
Naravno, zajedničke vrijednosti su na vrhu popisa. Veza između Vašingtona i Jerusalima nikad ne bi bila tako jaka i trajna svih ovih godina bez uvjerenja javnosti da je u američkom nacionalnom interesu da podrži demokratiju. Ove zajedničke vrijednosti osnova su ovog braka, a ne važnost Izraela kao strateškog saveznika.
Mit broj 3:
Lobiji su zlo
Lobiji i posebne interesne grupe nisu nikakva vrsta mračnog podmuklog kovanja planova. Oni su prirodni dio američkog demokratskog političkog sistema i da, dio su američke kulture. Pro-izraelska zajednica ima snažan glas, ali nikako nema pravo veta.
Mit broj 4:
Lidera SAD kontrolišu Jevreji
Kriviti visokog zvaničnika X kao primarni razlog zbog kojeg predsjednik podržava Izrael je apsurdno.
Barak Obama nije advokat Izraela. Ako se on odluči ne gurati u sukob s Benjaminom Netanjahuom, to će biti ne zato što će mu to proizraelski savjetnik šapnuti na uho, već zato što predsjednik ima svoj politički program, ima druge prioritete, odnosno zato što on misli da ta borba neće pospješiti izraelsko-palestinske pregovore. U Obaminoj administraciji, bolje je vjerovati da je predsjednik taj koji radi sve, piše FP.
Mit broj 5:
Izbori tjeraju Obamu u rat s Iranom
Činjenica je da ovaj predsjednik ne čini ništa brzo i bezobzirno - ili pod pritiskom. On je glavni u svojim odlukama i slobodan. Zadnja stvar koja mu treba kada ima vrlo dobre izglede za izbornu pobjedu je rat na Bliskom istoku. Bez obzira na to kakav je odgovor izraelski premijer dobio od Obame na njihovom sastanku ovog mjeseca u Bijeloj kući, to zasigurno nije bilo zeleno - ili čak žuto - svjetlo za napad na iranska nuklearna postrojenja.
Mit broj 6:
Obama je simpatizer Izraela
Nema sumnje da Obama razumije i cijeni poseban odnos između Izraela i SAD. Ali, Obama nije ni Bil Klinton ni Džordž Buš MlađI, kada je u pitanju Izrael - ni blizu, piše FP. Ako Obama i jest emocionalan kada je riječ o Izraelu, onda on to dobro skriva. On ne osjeća potrebu da ga Izraelci ili američki Jevreji vole. On je predsjednik koji vidi izraelski svijet u mnogo složenijem smislu, što je očito teško prihvatiti mnogim Izraelcima i američkim Jevrejima. Prema Obaminom mišljenju, Izrael ima legitimne sigurnosne potrebe, ali je ujedno i najjača regionalna sila. Kao rezultat toga, on vjeruje da bi Izraelci mogli postići kompromis na mirovnom planu, dati nevojnim pritiscima protiv Irana vremena i priznati da je, uprkos nesigurnosti arapskog proljeća, sada došlo vrijeme za mir s Palestincima.