DAMASK - Taki ad-Din Ahmed ibn Tajmija, poznat jednostavno kao Ibn Tajmija, rođen je 22. januara 1263. u Haranu, na granici današnje Turske i Sirije, u porodici etabliranih teologa.
Njegovo ime je neobično po tome što dolazi od ženskog člana porodice. Tajmijatu je bila čuvena po svom znanju i pobožnosti, zbog čega su mnogi njeni potomci uzeli njeno ime.
Ibn Tajmija je vodio jednostavan život, posvećen učenju, pisanju i podučavanju; nikada se nije oženio niti je imao žensku saputnicu. Tokom dobrog dijela njegovog života, koji je mahom proveo u Damasku, islamski svijet je bio na udaru mongolskih invazija.
Još za života je postao slavan kao islamski sholastičar, teolog i logičar. Bio je član škole koju je osnovao Ahmed ibn Hanbal, i od svojih je sljedbenika smatram jednim od dvojice najznačajnijih zastupnika hanbalističke teorije; drugi je Ibn Kudama. U modernom dobu njih dvojica se jednostavno nazivaju "dva šeika", dok se sam Ibn Tajmija naziva i "šeik islama".
Cilj Ibn Tajmije bio je da sunitski islam vrati onome što je on vidio kao najraniju interpretaciju Kurana i suna, zbog čega se i smatra praocem salafizma, te stoga vehabizma i džihadizma.
Šest puta je bio zatvaran zbog svojih stavova, ukupno oko šest godina. Zatvor je nazivao "božanskim blagoslovom".
Poznat i po tome što je izrekao fatvu protiv mongolskih vladara koji su "na papiru" primili islam, objavivši da je džihad protiv njih obavezan za sve muslimane zbog toga što nisu poštovali šerijat i prema tome nisu i sami bili muslimani, preminuo je u damaskoj tamnici 26. septembra 1328.
Velik je njegov uticaj koji je imao na razvoj salafizma, insistiranjem na vraćanju prvobitnom shvatanju islama, onakvim kakav je bio za vrijeme proroka Muhameda i salafa, odnosno prve tri generacije muslimana.
Razni koncepti u savremenom islamističkog pokretu mogu se pripisati upravo Ibn Tajmiju, a neki idu toliko daleko da ga nazivaju "praocem Al-Kaide" (Jahja Moše).
Svijet je podijelio u tri kategorije: prvo, islamsko područje kojim vladaju muslimani i u kome se sprovodi šerijat, drugo, područje kojim vladaju nevjernici, i treće, područje rata kojim vladaju nevjernici koji su u stanju sukoba sa područjem islama.
Kasnije je dodao i četvrtu kategoriju, kada su Mongoli, konvertovani u islam ali koje on nije smatrao muslimanima, zauzeli grad u kome su živjeli oni koje je smatrao muslimanima.
Treći bitan razlog je njegova deklaracija apostaze, takfira, odnosno osude muslimana koji ne poštuju islamska načela.
Ovo je dovelo do razvoja takfirizma kao posebnog oblika misli i djelovanja unutar islamističkog pokreta, takfirizma koji se prvenstveno bori protiv unutrašnjeg "neprijatelja", odnosno muslimana koji nisu istinski muslimani, te koji smatra da to mora da prethodi borbi protiv punih nevjernika.
Sa tim povezani koncept je Ibn Tajmijino učenje da je "dužnost muslimana da se bore protiv i da ubijaju muslimanske vladare koji ne primjenjuju šerijat".
Postoji ipak dovoljno dokaza koji pokazuju da su savremeni islamisti izvitoperili neke njegove ideje. Naime, Ibn Tajmija je vrlo jasan u tome da niko nema pravo da dovodi u pitanje nečiju vjeru i da baca kletvu samo na bazi sopstvenih želja i prohtjeva, što je potpuno u duhu Kurana u kome se to naglašava uz upozorenje da na kraju Alah ipak sve vidi i sve zna.
Uprkos tome što se cijelog svog života borio protiv veneracije proroka Muhameda, članova njegove porodice, ranih muslimana i sufijskih svetaca umjesto Tvorca, dvije stotine hiljada ljudi mu je došlo na sahranu a poslije nje je nastala pomama za predmetima koji su mu pripadali. Neki su išli čak toliko daleko da su pili vodu kojom je opran njegov leš.
Grobnica mu je postala odredište hodočasnika, a kada je francuska kolonijalna vlast poslije Prvog svjetskog rata htjela da uništi to drevno groblje zbog izgradnje modernog stambenog naselja, jedino je njegov grob ostao netaknut. Arapski tim za rušenje je, naime, insistirao na tome da je njegovo vječno počivalište "previše sveto da bi se diralo".
(NN/Telegraf)