ALŽIR - Mladi u raznim dijelovima svijeta pokazuju sve uočljivije znake nervoze. Po gradovima Sjeverne Afrike, Evrope... protesti i pobune se u talasima smjenjuju sa neredima.
"Pobuna mladih", pisao je komentator rimskog dnevnika "La Republica", "moćan je detonator koji može da dovede do političkih preokreta."
Nedavno je u Tunisu dugogodišnji autoritarni šef države Zine el Abidine Ben Ali morao da ode iz zemlje poslije višenedjeljnih demonstracija koje su predvodili mladi. Kada se 26-togodišnji Mohamed Buazizi, visokoškolac prinuđen da bude ulični preprodavac, polio benzinom i zapalio, buknuli su Tunis i Sjeverna Afrika.
Sada su desetine hiljada mladih Egipćana na ulicama Kaira i drugih gradova, zahtijevajući kraj 30-togodišnje vladavine predsjednika Hosni Mubaraka.
"Mladi su preuzeli inicijativu, odredili datum i odlučili da krenu", komentarisao je 68-godišnji egipatski diplomata i bivši čelnik Međunarodne agencije za atomsku energiju Mohamed el Baradei, koji se vratio u domovinu da se stavi na raspolaganje demonstrantima.
Egipatski profesor Emad Šahin, prije nego što su izbili nemiri u njegovoj domovini, govorio je da se u Tunisu dogodio "ustanak mladih".
"Mladi su ti koji znaju da koriste medije, Internet, Facebook... Sada su na sceni drugi igrači", smatra Šahin koji predaje na američkom univerzitetu "Notr Dam".
Zbivanja u Tunisu, sada u Egiptu, Jordanu, Jemenu, odjekuju širom Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, gdje su prilike za društveni i ekonomski napredak uveliko onemogućene visokom nezaposlenošću i stalnim tvrdnjama o odsustvu političkih reformi, korupciji unutar vladajućih krugova i autoritarnim vlastima.
Nemiri su "poziv na uzbunu", smatra Masud Ahmed, koji je u Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) zadužen za taj region.
"Radi se o temeljnim pritiscima... na društva koje vrši brzo rastuća radna snaga, dok traži posao u privredama koje se suviše sporo razvijaju", ocjenjuje on.
Zvanične stope nezaposlenosti u većini arapskih zemalja su oko 10 odsto, ali ekonomisti kažu da je stvarni nivo mnogo viši među mladima i da u nekim slučajevima nadmašuje 40 odsto. U regionu, pak, više od 60 odsto stanovnika mlađi su od 25 godina.
Visokoškolska diploma tu ne znači mnogo. U stvari, nezaposlenost teži da sa uvećava sa svakom daljom godinom školovanja.
Prema MMF, među visokoškolcima u Egiptu, Tunisu i Jordanu ona nadmašuje 15 odsto.
MMF procjenjuje da je na Bliskom istoku nužno otvoriti u narednoj deceniji više od 18 miliona radnih mjesta da bi bila prevaziđena "hronična i visoka nezaposlenost". Za to je, opet, potrebno da privredni rast bude bar za dva odsto viši od sadašnjeg prosjeka od 4,5 procenta.
"Mnogi Arapi su umorni od čekanja na posao, čekanja na stan, čekanja da im život počne", smatra Sultan al-Kašemi, ugledni komentator iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. "Oni strahuju da će situacija ostati ista i kroz 10 godina."
Ono što se sada događa na Bliskom istoku, Evropa je iskusila posljednjih godina. Stari kontinent su, prije svega, potresali studentski nemiri. Buknuli bi iznenada, naizmjenično u različitim evropskim zemljama.
U Grčkoj je do njih došlo 2008. poslije ubistva mladića tokom sukoba s policijom. Potom su izbile pobune poslije pokušaja vlade u Atini da odgovori na ekonomsku i finansijsku krizu, kao i zbog prilagođavanja na uslove koje je nametnula Evropska unija.
U Velikoj Britaniji prošlog novembra je došlo do žestokih sukoba studenata i policije kada je vlada odlučila da poveća cijene obrazovanja. Desetine hiljada studenata, koje su podržali roditelji, bili su bitke oko vladinih institucija u Londonu.
U Francuskoj studenti protestuju još od 2006. zbog zakona koji je uveo "ugovor o prvom zaposlenju". Prošle jeseni pobunili su se protiv reforme koja je podigla starosnu granicu za odlazak u penziju. Radilo se o masovnoj mobilizaciji u čitavoj Francuskoj.
Studenti su protestovali i u Španiju, gdje su podržali i radnike koji su stupili u štrajk zbog bijednog stanja tržišta rada i kresanja socijalnih davanja. U Italiji, prošle jeseni, protiv reforme obrazovanja su demonstrirali studenti i naučni radnici.
Sindrom mladih ne bavi se samo školama i studentima. On je obilježio i pobune koje su zapalile predgrađa Pariza 2005, pa i kasnije. Protagonisti su bili mladi "marginalci" afričkog i magrebskog porijekla.
Tokom nedavne velike međunarodne konferencije u Alžiru posvećene procesu dekolonizacije, učesnici iz različitih dijelova svijeta suočili su se sa sličnošću problema sa kojima žive mladi u Africi i Evropi. Rasprava o ulozi omladine u procesu sticanja slobode kolonizovanih naroda i teritorija brzo se pretvorila u sagledavanje neodgovarajućeg obrazovanja, nezaposlenosti, problema droge i prostitucije, kriminala, pokušaja mladih da emigriraju u razvijene zemlje Zapada.
Razlozi za bunt su različiti, različite su i pobude, kao i njihovi ciljevi. Međutim, zajednički je generacijski imenitelj.
Prije svega, to je nezaposlenost. Pogađa 40 odsto mladih (od 15-24 godina) u Španiji, 20 odsto u pariskoj zoni, 25 u Londonu. U Italiji je ta stopa 29 odsto, ali je na jugu Italije veća za 10 posto. U Tunisu, navedeno je u "La Republici", 72 odsto nezaposlenih ima manje od 29 godina, u Maroku 62, a u Alžiru 75 procenata.
Neizvjesnost je postala uobičajena za mlade na svim prostorima. U Italiji više od dva miliona mladih ne studira i ne radi. Žive na marginama, čekajući da se nešto dogodi. U međuvremenu obavljaju neke neobavezne poslove i posliće, više nego privremene.
"La Republica" piše o osjećanju da su mladi žrtve i da im je "ukradena budućnost". A korak od toga je bunt.