Samo u prošla 24 mjeseca započeo je, obnovio se ili eskalirao zapanjujuć broj oružanih sukoba.
Neki su bili potpuno zamrznuti, što znači da sukobljene strane godinama nisu vodile direktnu borbu, drugi su se dugo krčkali, što znači da bi povremeno izbijale borbe niskog intenziteta. Sada su svi postali aktivni.
Ovaj popis ne obuhvata samo ratove u Gazi i Ukrajini već i neprijateljstva između Jermenije i Azerbejdžana u Nagorno-Karabahu, borbe u istočnom Kongu, previranja u Sudanu i krhki prekid vatre u Tigraju, koji bi mogao razjediniti Etiopiju u bilo kojem trenutku. Sirija i Jemen takođe nisu baš mirni tokom ovog perioda, a bande i karteli neprestano prijete vladama u Haitiju i Meksiku. Sve ovo dolazi povrh mogućnosti izbijanja velikog rata u istočnoj Aziji, poput kineske invazije na Tajvan, za The Atlantic piše Paul Poast, docent političkih nauka na Univerzitetu u Chicagu.
Uppsala Conflict Data Program, koji prati ratove na globalnom nivou od 1945. godine, identifikovao je 2022. i 2023. kao najkonfliktnije godine u svijetu od kraja hladnog rata. Još u januaru 2023. godine, prije nego što su izbili mnogi od pomenutih sukoba, zamjenica generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Amina J. Mohammed oglasila je uzbunu, ističući da je mir pod ozbiljnom prijetnjom širom svijeta. Ova kaskada sukoba dovodi do jednog očitog pitanja - zašto?
Slučajnost?
Tri teorije mogu uvjerljivo objasniti fenomen, a koja god od njih bila u pravu, ishod sugerše da će se sukobi vjerovatno nastaviti razmnožavati još neko vrijeme.
Prvo objašnjenje kaže da je sve u oku posmatrača. Ljude je prelako "zavarati slučajnošću", upozorio je esejista i statističar Nassim Nicholas Taleb u svojoj knjizi iz 2001. godine, tražeći namjerna objašnjenja za ono što bi mogla biti slučajnost. Nalet oružanih sukoba mogao bi biti upravo takav fenomen, koji ne skriva nikakvo dublje značenje. Neki od zamrznutih sukoba, na primjer, trebali su se rasplamsati ili su tek nedavno utihnuli.
Drugim riječima, današnju količinu ratova treba posmatrati kao nešto više od niza nesrećnih događaja koji se mogu ponoviti ili pogoršati u bilo kojem trenutku. Iako je ova teorija možda razumna, nije umirujuća niti pomaže u predviđanju kada će se sukobi pojaviti ili koje će dimenzije u konačnici poprimiti.
Završila je era Pax Americane
Iako se slučajnosti svakako događaju, trenutni sukobi događaju se u vrijeme velikih promjena u međunarodnom sistemu. Čini se da je era Pax Americane završila, a Sjedinjene Američke Države više nisu spremne kontrolisati svijet.
Nije da je Pax America nužno bila tako miroljubiva. Posebno su sporne bile devedesete godine; građanski ratovi događali su se na više kontinenata, kao i veliki ratovi u Evropi i Africi. Ali Sjedinjene Američke Države pokušale su riješiti i obuzdati mnoge potencijalne sukobe: Vašington je predvodio koaliciju za protjerivanje iračkog lidera Sadama Huseina iz Kuvajta, olakšao sklapanje Sporazuma iz Osla za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba, poticao poboljšane odnose između Sjeverne i Južne Koreje i poticao razvoj mirovnih operacija širom svijeta.
Čak i nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna, invaziju na Avganistan podržali su mnogi u međunarodnoj zajednici kao neophodnu za uklanjanje tamošnjeg režima i omogućavanje ponovne izgradnje nacije. Ratovi nisu bili iskorijenjeni, ali činilo se da je čovječanstvo bliže nego ikad pronalasku formule za trajni mir.
Tokom sljedećih decenij činilo se da su Sjedinjene Američke Države rasipale i dobru volju potrebnu za podupiranje takvih napora i sredstva za njihovo provođenje. Do ranih 2010-ih godina SAD je zaglavio u dva izgubljena rata i oporavljao se od finansijske krize. Svijet se takođe promijenio, a moć se disperzovala s jedinstvenog pola Vašingtona na više sila u usponu.
Kako je tadašnji državni sekretar Džon Keri primijetio u intervjuu za The Atlantic 2013. godine: "Živimo u svijetu koji više sliči na 18. i 19. vijek." A multipolarni svijet, u kojem se nekoliko velikih sila takmiči za prednost na globalnoj pozornici, krije potencijal za više sukoba, velikih i malih.
Velika sila Kina
Konkretno, Kina se pojavila kao velika sila koja želi uticati na međunarodni sistem, bilo iskorištavanjem ekonomske privlačnosti svoje inicijative Pojas i put ili vojnom revizijom statusa quo u svojoj regiji. Rusija nema kinesku privrednu snagu, ali i ona nastoji dominirati svojom regijom, uspostaviti se kao uticajan globalni igrač i revidirati međunarodni poredak.
Nije važno jesu li Rusija i Kina još uvijek na ekonomskom ili vojnom nivou sa Sjedinjenim Američkim Državama. Obje su zemlje dovoljno jake da poremete međunarodni poredak pod vodstvom SAD-a, koristeći revizionističke osjećaje koje dijele sa zemljama širom globalnog Juga.
Takmičenje velikih sila može biti recept za nered. Kao što su Hanna Notte i Michael Kimmage nedavno primijetili za Foreign Affairs, velike sile, opsjednute potrebom da se na različite načine takmiče i dogovaraju jedna s drugom, često su previše rastrojene da odgovore kada se "sukobe srednje sile, male sile, pa čak i nedržavni akteri". Rezultat je toga da, čak i kad velike sile izbjegavaju međusobni rat, njihove akcije mogu potaknuti rat drugdje.
Multipolarnost
Multipolarnost nije jedina sistemska promjena koja prethodi sadašnjem talasu sukoba. Ali druge promjene, poput klimatskih promjena i učinaka pandemije virusa korona, kao da upućuju na multipolarnost, ako ne kao uzrok, onda kao faktor nedjelotvornosti globalnog odgovora, a time i rizika prema još većem sukobu. Globalni problemi zahtijevaju kooperativna rješenja, ali saradnja može biti manjkava kada su velike sile motivisane takmičiti se i poricati, umjesto da surađuju i dijele.
Pretpostavimo, međutim, da proliferacija ratova nema sistemski uzrok, već sasvim konkretan. Da svijet svoje trenutno stanje nemira duguje direktno Rusiji i ratu u Ukrajini.
Rat u Ukrajini
Rat u Ukrajini, najveći rat u Evropi od Drugog svjetskog rata i rat koji će se nastaviti i nakon 2024. godine, privlači pažnju međunarodnih aktera koji bi inače bili u dobroj poziciji spriječiti eskalaciju bilo koje od gore navedenih kriza. Ovaj slučaj nije isto što i distrakcija velikih sila, u kojoj se najmoćnije države svijeta jednostavno ne uspijevaju usredotočiti na nove krize. Umjesto toga, velikim silama nedostaje diplomatski i vojni kapacitet da odgovore na sukobe izvan Ukrajine - i drugi akteri to znaju.
Razmotrimo sukob između Jermenije i Azerbejdžana. Azerbejdžan je predviđao da Rusija neće moći ili neće htjeti odgovoriti ako pomakne svoje snage u regiju Nagorno-Karabah i ponovo postavi teritorijalni status quo s Jermenijom. To se kockanje pokazalo tačnim. Iako je Rusija igrala ulogu u pomaganju da se okončaju prethodni sukobi između dviju zemalja, Moskva nije odgovorila na nedavne akcije Azerbejdžana protiv svoje dugogodišnje saveznice Jermenije. Najoštrija izjava iz Rusije došla je od samog Vladimira Putina, koji je samo duhovito rekao: "Ako je sama Jermenija priznala Karabah kao dio Azerbejdžana, šta mi imamo s tim?"
Pogledajmo sada i rat u Gazi. Budući da su velike sile svoje diplomatske i vojne resurse usredotočile na Ukrajinu, Hamas je procijenio da je međunarodno okruženje prikladno za napad na Izrael. Zamjenik čelnika Hamasa Saleh al-Arouri bio je izričit po tom pitanju još u aprilu, rekavši za Al Jazeeru: "Osjećajući važnost trenutne borbe s Rusijom oko globalnog uticaja, Sjedinjene Američke Države stavljaju prioritet na sprečavanje izbijanja drugih sukoba i održavanje globalnog mira i stabilnosti do kraja bitke za Ukrajinu... Naša je odgovornost iskoristiti ovu priliku i eskalirati naš otpor na stvaran i opasan način, koji prijeti miru i stabilnosti koje oni žele."
Tri objašnjenja su povezana
Ova tri objašnjenja - slučajnost, multipolarnost, rat u Ukrajini - međusobno se ne isključuju. Ako ništa drugo, povezana su jer su ratovi složeni događaji; pad hegemonije SAD-a pridonosi rastućoj multipolarnosti; a takmičenje velikih sila sigurno je hranilo ruski napad i odgovor Zapada. Posljedica toga je da su drugi uhvaćeni u unakrsnu vatru velikih sila ili će sami pokušati zapaliti požar. Čak i ako se nijedan od ovih ratova ne izdigne na nivo trećeg svjetskog rata, oni će svejedno biti razorni. Ne moramo biti u svjetskom ratu da bismo bili u svijetu u ratu.
Ratovi su već bili stalna značajka međunarodnog sistema. Ali nisu bili široko rasprostranjeni. Rat se uvijek negdje događao, ali nije se događao svugdje. Gore navedena dinamika mogla bi promijeniti tu tendenciju.
Rasprostranjenost rata, a ne samo njegova ustrajnost, sada bi mogla biti naša budućnost, prenosi Index.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.