BRISEL - Evropska unija konačno postavlja pravo pitanje o proširenju - ne samo šta zemlje kandidati moraju da urade kako bi postale članice, već i kako sama Unija mora da se promijeni da bi mogla efikasno da funkcioniše sa više od 30 članica, ocijenio je Janis A. Emanuelidis, direktor studija u Evropskom političkom centru (EPC). Međutim, on upozorava da priprema za novo proširenje više nije dovoljna, jer EU istovremeno mora da se prilagodi vremenu stalnih geopolitičkih, ekonomskih, tehnoloških i bezbjednosnih poremećaja.
Šta Evropska komisija predlaže?
Nova komunikacija Evropske komisije o preispitivanju politika prije proširenja, pod nazivom "Priprema za širu Uniju", prema Emanuelidisu predstavlja korak naprijed u odnosu na prethodnu analizu iz marta 2024. godine. Komisija je sada konkretnija kada govori o unutrašnjim reformama i predlaže veću upotrebu takozvanih passerelle klauzula i glasanja kvalifikovanom većinom tamo gdje to ugovori dozvoljavaju, češće korištenje pojačane saradnje, institucionalna prilagođavanja i snažnije mehanizme zaštite od nazadovanja novih članica nakon pristupanja EU.
Emanuelidis smatra da su proširenje i unutrašnja reforma EU "dvije strane istog novčića": države kandidati moraju da se pripreme za članstvo, ali istovremeno i sama Unija mora biti spremna da ih primi. Problem je, prema njegovoj ocjeni, što Komisija i dalje ostaje unutar granica onoga što se danas smatra politički ostvarivim, umjesto da postavi pitanje kakav je sistem potreban proširenoj EU u potpuno izmijenjenom strateškom okruženju.
Da li je potrebno mijenjati ugovore EU?
Promjena evropskih ugovora, navodi Emanuelidis, ne bi trebalo da bude cilj sama po sebi, ali neophodne reforme ne bi trebalo odbacivati samo zbog političkog umora od institucionalnih promjena. Kao primjer navodi opštu passerelle klauzulu, čija aktivacija zahtijeva jednoglasnost članica, smatrajući da bi mogućnost njenog aktiviranja nekom vrstom "superkvalifikovane većine" ovaj mehanizam učinila znatno upotrebljivijim.
Slična promjena, prema njegovom mišljenju, mogla bi se primijeniti na član 7. Ugovora o EU, koji se odnosi na ozbiljno i trajno kršenje evropskih vrijednosti. Zamjena zahtjeva za jednoglasnošću superkvalifikovanom većinom otežala bi blokiranje tog mehanizma, ali bi obje promjene zahtijevale izmjene ugovora, a Emanuelidis primjećuje da Komisija, iako sada prihvata mogućnost promjene ugovora kada je ona potrebna, još ne govori dovoljno jasno gdje i na koji način bi ih trebalo mijenjati.
Šta ako sve članice ne žele da idu istim putem?
Autor smatra da će EU možda morati da bude fleksibilnija u situacijama kada sve države članice nisu spremne da napreduju istom brzinom. Kada instrumenti predviđeni ugovorima, poput pojačane saradnje, nisu dovoljni, države koje imaju političku volju i mogućnosti trebalo bi da mogu sarađivati i izvan formalnog okvira EU, potencijalno zajedno sa zemljama kandidatima i drugim državama koje nisu članice.
Takva saradnja, međutim, morala bi ostati u skladu sa osnovnim principima Evropske unije i otvorena za druge zemlje koje joj se naknadno žele priključiti. Time bi se, prema ovoj ideji, omogućilo da grupa država napreduje u pojedinim oblastima bez čekanja da svih 27, odnosno u budućnosti više od 30 članica, postigne potpuni politički konsenzus.
Da li će proširenoj EU trebati više novca?
Institucionalne promjene same po sebi neće biti dovoljne, upozorava Emanuelidis, navodeći da Komisija jeste predložila prilagođavanje finansijskog okvira EU budućem proširenju, ali nije pokazala dovoljno ambicije kada je riječ o jačanju zajedničkih evropskih finansijskih kapaciteta. Proširena Unija koja djeluje u znatno zahtjevnijem strateškom okruženju moraće da raspolaže sa mnogo više sredstava za finansiranje zajedničkih evropskih interesa.
Među ključnim oblastima navode se odbrana, tehnološki suverenitet, energetska sigurnost i konkurentnost, odnosno pitanja koja pojedinačne države sve teže mogu efikasno rješavati samostalno. Upravo tu Emanuelidis vidi jednu od najvećih slabosti sadašnjeg pristupa - EU pokušava da se pripremi za proširenje, ali još nije dovoljno pripremljena za izazove svijeta u kojem će proširena Unija morati da funkcioniše.
Zašto EU mora biti spremna i za nove krize?
Rat Rusije protiv Ukrajine, slabljenje međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima, zaoštravanje geopolitičkog i geoekonomskog rivalstva, tehnološke promjene, hibridne prijetnje i pritisak na liberalnu demokratiju, prema analizi, pokazuju sve veći jaz između onoga što građani očekuju od EU i onoga što joj sadašnje strukture omogućavaju da uradi. Emanuelidis upozorava i na stvaranje "iluzije napretka", kada nove inicijative ostavljaju utisak da se Unija kreće naprijed, iako se njena stvarna sposobnost djelovanja nije dovoljno poboljšala.
Izbjegavanje nove teške rasprave o evropskim institucijama neće ukloniti taj problem, a dugotrajna nesposobnost EU da ispuni očekivanja mogla bi dodatno potkopati povjerenje u evropsku saradnju i liberalno-demokratske političke snage koje su je gradile. Ukoliko te snage ne ponude uvjerljivu alternativu sadašnjem stanju, autor upozorava da bi antievropski i iliberalni pokreti mogli snažnije zagovarati vraćanje ovlaštenja nacionalnim prijestonicama i postepeno slabljenje EU iznutra.
Šta građani Evrope očekuju od EU?
Podaci najnovijeg Eurobarometra, na koje se Emanuelidis poziva, pokazuju da 90 odsto ispitanika želi veću slogu država članica prilikom suočavanja sa globalnim izazovima, dok 73 odsto želi da EU raspolaže sa više sredstava za djelovanje. Tri četvrtine ispitanih Evropsku uniju smatra mjestom stabilnosti u svijetu obilježenom krizama i neizvjesnošću.
Emanuelidis zato smatra da prijedlog predsjednice Evropske komisije Ursule fon der Lajen iz govora o stanju Unije 2026. godine o novom "Kongresu o Evropi" predstavlja priliku za ozbiljniju raspravu o dubljim evropskim integracijama navodi epc. Ipak, prema njegovom mišljenju, Evropi nije potreban samo još jedan "Kongres o Evropi", već "Kongres za Evropu" koji bi definisao pravac budućeg razvoja evropskog projekta.
Kako bi izgledao "Kongres za Evropu"?
Takav proces trebalo bi da okupi proevropske liberalno-demokratske političke snage i omogući razvoj i raspravu o uvjerljivoj viziji sljedeće faze evropskih integracija. Kongres, međutim, ne bi smio da postane još jedna rasprava čije bi preporuke završile zaboravljene, već bi morao da utvrdi ključne strateške izbore Evrope i ponudi konkretne modele za prilagođavanje Unije novom međunarodnom okruženju.
Emanuelidis predlaže da pripreme vodi mala grupa uglednih stručnjaka, nakon čega bi u raspravu trebalo uključiti političke lidere, građane, civilno društvo, mlađe generacije i predstavnike država kandidata. Krajnji rezultat trebalo bi da budu konkretne preporuke i realni putevi koji mogu dovesti do političkih odluka.
Šta je ključni test za budućnost Evrope?
Prema zaključku analize, dva procesa ne smiju se posmatrati odvojeno: Komisijine reforme treba da pripreme EU za prijem novih članica, dok šira evropska rasprava mora odgovoriti na mnogo važnije pitanje - kakva je Evropska unija potrebna kontinentu u novoj eri. Komisija je napravila koristan početak, ali "politički oprez ne može biti zamjena za stratešku ambiciju", zaključuje Emanuelidis, naglašavajući da je priprema EU za proširenje neophodna, ali da je stvarni test stvaranje Evrope sposobne da izdrži buduće krize i poremećaje.