Ambasador Japana u BiH, gospodin Hideo Yamazaki 14. novembra je objavio autorski članak na 13. strani "Nezavisnih novina" u kojem je izjavio da je Diaoyu otok "nerazdvojiv dio teritorije Japana" i naveo takozvane historijske, zakonske činjenice kao što su: da je Diaoyu otok nenaseljena i ničija zemlja, da kineska strana nije uputila prigovor na Sporazum iz San Francisca i da prilikom normalizacije odnosa između Kine i Japana 1971, nije postignut konsenzus da se spor oko Diaoyu otoka odgodi i sl. Moram istaći da su navodni dokazi koje je iznio ambasador Japana, u historijskom smislu, u suprotnosti sa činjenicama, u zakonskom smislu neosnovane.
U Kini ima jedna stara izreka koja kaže "Nekulturno je ne odgovoriti na poziv"; kad već japanski ambasador ima interesovanje da raspravlja o ovoj temi, osjećam se pozvanim da odgovorim, kako bih predstavio pravu istinu, piše za "Nezavisne novine" Wang Fuguo, ambasador Narodne Republike Kine u BiH.
1. Ambasador Japana je u svom tekstu izjavio da su njihova istraživanja potvrdila da je Diaoyu otok nenaseljen i da je terra nullius - ničija zemlja.
Diaoyu otok je otok vezan za kineski Tajvan. Kinezi su ga prvi otkrili i imenovali. Najranija evidencija o imenu Diaoyu je zabilježena u kineskoj historijskoj knjizi koja je objavljena 1403. Još u ranim godinama dinastije Ming (1368 - 1644), Kina je stavila Diaoyu otok pod svoju obalnu odbranu. Dinastija Qing (1644 - 1912) ne samo da je stavila Diaoyu otok pod obalnu odbranu nego ga je i jasno stavila pod administrativnu upravu lokalne vlasti Tajvana. A najranija japanska evidencija o Diaoyu otoku spominje se u historijskom dokumentu tek 1785. i tu je Diaoyu otok jasno zabilježen kao kineska teritorija. Stoga se tvrdnja da je 1884. Japanac bio prvi koji je stupio na taj otok, otkrio da je nenaseljen i zaključio da je "terra nullius" ili "ničija zemlja", uopšte ne poklapa sa činjenicom da je Kina i ranije posjedovala i upravljala Diaoyu otokom. Želio bih posebno istaći ovdje da "nenaseljen" ne znači "ničija zemlja". Svima je poznata činjenica da je Japan otočna država koju sačinjava više od 3.900 otoka i mnogi od njih su nenaseljeni. Da li onda, po logici japanske strane, njihovi nenaseljeni otoci mogu biti jednostavno proglašeni tuđom teritorijom?
2. Kako je izjavio ambasador Japana, činjenica da je Meiji vlada dala odobrenje nekom stanovniku za određene privredne aktivnosti je dokaz "japanske pravomoćne kontrole nad tim otočjem".
Ako je prvi dokaz, takozvana ničija zemlja neosnovan, onda je ovaj dokaz jednostavno besmislen.
Vlasnik Diaoyu otoka je Kina, a ne Japan i to je jasna činjenica. Japanci su ukrali Diaoyu otok od Kine, misleći da će mijenjanjem naziva otoka postati njihovo. Prema riječima ambasadora Japana, njihovo davanje dozvole znači da posjeduju suverenitet nad otokom. Bojim se da stvar nije tako jednostavna. To je kao da lopov ukrade auto, promijeni mu tablice i potom da ovlaštenje drugome da ga koristi pa time dokaže svoje vlasništvo nad autom. Takva tvrdnja je jednostavno varanje sebe i drugih.
Nadalje, da vidimo kako je Japan ukrao Diaoyu otok:
Poslije 1884. japanska vlada je otpremila tajne misije za utvrđivanje činjenica na Diaoyu otoku i pokušala da izvrši invaziju i zauzme taj otok. Upravitelj Okinawa prefekture je u septembru 1885, novembru 1893. itd., više puta u tajnosti poslao izvještaj ministru unutrašnjih poslova, sa prijedlogom da se Diaoyu otok uključi u njihovu teritoriju. U cijelom tom procesu, Japanu je bilo veoma jasno da ovaj otok pripada Kini. Međutim, strahujući od reakcije Kine, nije se usudio da poduzme dalje korake. Sve do kraja 1894, kada je poraz Qing dvora bio skoro siguran, japanska vlada je procijenila da su se "uvjeti sada promijenili" i donijela odluku da postavi znakove suvereniteta na Diaoyu otoku i da ga uključi u teritorij Japana. Japanska vlada tajno je donijela rezoluciju 14. januara 1895. da "stavi" Diaoyu otok pod jurisdikciju Okinawa prefekture. Zvanični dokumenti Japana pokazuju da je od vremena misija za utvrđivanje činjenica na Diaoyu otoku 1885. do okupacije otoka 1895. Japan konzistentno djelovao u tajnosti, bez javnog obznanjivanja svojih djela. Ovo dodatno dokazuje da težnja Japana ka suverenitetu nad Diaoyu otokom nema zakonsko dejstvo prema međunarodnom pravu. Japan je jednostavno ukrao Diaoyu otok.
3. Prema tvrdnjama ambasadora Japana, Kina nije iskazala prigovor na Sporazum iz San Francisca; ugovor koji su 17. juna 1971. potpisali Japan i SAD jasno potvrđuje da je Diaoyu otok teritorij Japana i vlasti Kine i Tajvana su počele svojatati Diaoyu otok tek poslije 1968.
Želio bih da naglasim da je Japan bio članica Sile osovine i zemlja gubitnik u Drugom svjetskom ratu. Kada već ambasador Japana sam spominje ovu nečasnu historiju, onda bih pomogao japanskoj strani da ponovo prouči tadašnju situaciju.
Desetog avgusta 1945. japanska vlada je samoinicijativno uputila notu o predaji rata i prihvatila Sporazum iz Potsdama. Petnaestog avgusta japanski car Hirohito se preko radija obratio narodu te u carskoj objavi okončanja rata prihvatio "Zajedničku deklaraciju Amerike, Britanije, Kine i SSSR". Drugog septembra cijeli svijet je svjedočio historijsku scenu: na ratnom brodu "Missouri" u Tokijskom zaljevu potpisan je Instrument o bezuvjetnoj predaji Japana, koji je potpisao japanski ministar vanjskih poslova Mamoru Shigemitsu po naredbi i u ime japanskog cara i japanske vlade, a onda gen. Yoshijiro Umezu po naredbi i u ime japanskog carskog generalnog štaba sa predstavnicima Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Velike Britanije, SSSR i drugih zemalja pobjednica.
Šesta tačka Instrumenta o bezuvjetnoj predaji kaže: "Ovim se obavezujemo caru, Vladi Japana i njihovim nasljednicima, da ćemo provesti odredbe Potsdamske deklaracije u dobroj vjeri i da ćemo izdati bilo koja naređenja i poduzeti bilo koje korake koje zahtijeva vrhovni komandant savezničkih sila ili bilo koji izabrani predstavnik savezničkih sila, s ciljem da deklaracija stupi na snagu".
Kairska deklaracija iz decembra 1943, Proklamacija iz Potsdama iz jula 1945, kao i Dokument o predaji Japana iz septembra 1945. su jasno naveli da "sve teritorije koje je Japan ukrao od Kineza, kao što su Manchuria, Formosa (Tajvan) i Pescadores, moraju biti vraćene Republici Kini. Japan će također biti izbačen iz svih ostalih područja koje je uzeo nasiljem i pohlepom". Ovo su glavni međunarodnopravni dokumenti kojima se određuje poslijeratni međunarodni poredak i prema ovim dokumentima Diaoyu otok je već vraćen Kini kao vezani otok Tajvana. Činjenica da Kina uživa suverenitet nad tim otokom ima neoborivu međunarodnu zakonsku osnovu.
U sadašnjem sporu oko Diaoyu otoka, Japan, sa jedne strane, namjerno izbjegava međunarodnopravne dokumente kojima se određuje poslijeratni međunarodni poredak kao što su Deklaracija iz Kaira i Proklamacija iz Potsdama, a sa druge strane, koristeći Sporazum iz San Francisca iz 1951, tvrdi da Diaoyu otok ne pripada teritoriji koju Japan treba napustiti po članu 2 Sporazuma iz San Francisca, već prema članu 3 tog sporazuma, on treba da bude stavljen pod američko starateljstvo i pripada teritoriji koja treba da bude vraćena Japanu prema Sporazumu o vraćanju Okinawe. Osamnaestog septembra 1951. ministar vanjskih poslova Zhou Enlai u svečanoj izjavi je rekao"Sporazum koji je potpisala američka vlada sa Japanom na sastanku u San Franciscu je bio bez prisustva Narodne Republike Kine... Centralna narodna vlast Kine smatra taj sporazum nelegalnim i nevažećim i ni pod kojim uvjetom ga neće priznati". Stoga Kina nije obavezna prema Sporazumu iz San Francisca i taj sporazum uopšte nije zakonski osnov za rješavanje teritorijalnih sporova između Kine i Japana. To što Japan uzima taj sporazum koji uopšte nema zakonski efekat za Kinu je besmisleno.
Dalji razvoj situacije poslije potpisivanja Sporazuma iz San Francisca također dokazuje da postoji spor oko suvereniteta nad Diaoyu otokom. U oktobru 1971. američka administracija izjavila je da "Sjedinjene Države vjeruju da vraćanje administrativnih prava nad tim otočićima Japanu, od kojeg su prava primljena, ni na koji način ne može prejudicirati temeljne tvrdnje." U novembru iste godine, prilikom ratifikacije Sporazuma o vraćanju Okinawe, američki Stejt department napomenuo je da Sjedinjene Američke Države imaju neutralan stav kada je u pitanju natjecanje između Japana i Kine za otočiće, uprkos povratu administrativnih prava nad otočićima Japanu. Posljednjih godina, uključujući zaoštravanje teritorijalnog spora između Kine i Japana ove godine, američka strana se u više navrata izjasnila da je tada Japanu samo vraćeno administrativno pravo, a kada je u pitanju teritorijalna pripadnost, Amerika ima neutralan stav. To s jedne strane također pokazuje da je tvrdnja japanske strane da ne postoji spor oko suvereniteta nad Diaoyu otokom neosnovana, inače kako se može drugačije objasniti "administrativno pravo" i "neutralan stav" američke strane?
4. Ambasador Japana je izjavio u članku kako Kina i Japan nisu postigli konsenzus tokom pregovora o normalizaciji odnosa 1971. da odgode spor oko Diaoyu otoka.
O ovoj tački predlažem ambasadoru Japana da ponovo pogleda mjerodavne historijske materijale kao što je tadašnji zapis sa sastanka. Poznato je da su Zajedničkom kinesko-japanskom izjavom (1972) i Sino-japanskim sporazumom o miru i prijateljstvu (1978) Kina i Japan napokon okončali ratno stanje i normalizirali bilateralne odnose. Ova dva dokumenta napravila su bilateralnu zakonsku osnovu za rješavanje poslijeratnog vlasništva relevantnih teritorija između Kine i Japana. Tokom pregovora za potpisivanje Zajedničke kinesko-japanske izjave i Sino-japanskog sporazuma o miru i prijateljstvu, lideri Kine i Japana, vodeći računa o većim interesima bilateralnih odnosa, odlučili su da tada ne uključe pitanje Diaoyu otoka i da njegovo rješavanje ostave za kasnije. Međutim, ovo ne može biti izgovor za japansku stranu da poslije poriče svoju opredijeljenost. Razgovor premijera Kakuei Tanakaa i premijera Zhou Enlaia iz 1972. o Diaoyu otoku prilikom uspostavljanja diplomatskih odnosa između Kine i Japana jasno pokazuje da je već postignut konsenzus između dvije zemlje.
U oktobru 1978. dopremijer Deng Xiaoping je posjetio Japan radi razmjene instrumenata ratifikacije Sino-japanskog sporazuma o miru i prijateljstvu. Komentarišući pitanje Diaoyu otoka na konferenciji za štampu nakon razgovora sa premijerom Japana Takeo Fukudaom, g. Deng je rekao: "Kada su Kina i Japan normalizirali odnose, obje zemlje su se dogovorile da ne uključuju ovo pitanje. Kada smo pregovarali Sino-japanski sporazum o miru i prijateljstvu, također smo se dogovorili da se ne bavimo ovim pitanjem. Mislimo da je pametnije da to pitanje ostavimo po strani neko vrijeme ako nismo u stanju da premostimo naše razlike. U redu je da takvo pitanje privremeno odložimo ako naša generacija nema dovoljno mudrosti da ga riješi. Sljedeća generacija će imati više mudrosti i siguran sam da će u konačnici naći rješenje koje je prihvatljivo za obje strane". Niko sa japanske strane se nije ovome usprotivio.
Gospodin Zhang Xiangshan, koji je služio kao savjetnik u kineskom ministarstvu vanjskih poslova, i mnogi drugi, kako u Kini tako i u Japanu, bili su lično uključeni ili su svjedočili ovim historijskim epizodama u vezi s pregovoroma za normalizaciju kinesko-japanskih odnosa i zaključivanja Sino-japanskog sporazuma o miru i prijateljstvu. Svako od njih je prepričao ove historijske činjenice na svoj način.
Ove godine 28. oktobra kćerka bivšeg premijera Kakuei Tanaka, gospođa Tanaka Makiko, bivša ministrica vanjskih poslova i sadašnja ministrica za obrazovanje, je na pres-konferenciji za kineske i japanske medije izjavila da "odgađanje pitanja Diaoyu za kasnije jeste konsenzus koji su lideri dvije zemlje postigli. Tadašnji japanski mediji su tako prenijeli i japanska vlada je tako javno izložila". Ako se japanska strana pravi da ne vidi kineske čelične dokaze, onda kako reaguju na izjave domaće zvaničnice?
Sve gore navedeno pokazuje da je jasna činjenica da postoji konsenzus o odgađanju pitanja Diaoyu otoka. Japan se pokazao kao zemlja koja se usuđuje da mijenja i poriče mjerodavne historijske spise stare samo nekoliko decenija. Čak se usudio da izmijeni nešto što je stavljeno crno na bijelo u historiji. Ima li nešto što se Japan ne usuđuje da učini?
5. Ambasador Japana je izjavio u članku da je odnos Japana sa Kinom jedan od najvažnijih bilateralnih odnosa i neka Istočno kinesko more bude more mira, saradnje i prijateljstva. Ali ove naoko suzdržane i konstruktivne geste ne mogu zamaskirati prave namjere i nemir Japana.
Desetog septembra, japanska vlada je najavila odluku da "kupi" kineski otok Diaoyu i njegove vezane otoke Nanxiao Dao i Beixiao Dao, u pokušaju da ih "nacionalizira". Na tragu toga, kineska vlada je izrazila zvanični stav i usvojila snažne protumjere, kineski narod izrazio je oštro ogorčenje i pokazao ogromnu kohezivnost protiv ovog postupka japanske strane, a glas pravde i velika uzbuna čula se i u međunarodnoj zajednici. Sve ovo zajedno zadalo je ozbiljan udarac aroganciji japanske strane. Ipak, Japan je tvrdoglavo odbio da ispravi svoj pogrešan stav. Naprotiv, nastavio je poduzimati beskrupulozne korake u kršenju kineskog teritorijalnog suvereniteta i izazivanju poslijeratnog međunarodnog poretka.
Japanska vlada je tvrdila "ne možemo ustupiti ono što ne možemo ustupiti" i da bi "Japan trebalo da uloži bezrezervni napor da ojača svoju zaštitu voda oko Senkaku otoka". Desničarske snage Japana su također zahtijevale gradnju objekata na Diaoyu otoku u cilju jačanja sposobnosti Japana da se suprotstavi Kini.
Tokom sjednice Generalne skupštine UN-a japanski premijer Yoshihiko Noda nadugo i naširoko je govorio o takozvanom "zakonskom dokazu" japanskog suvereniteta nad Diaoyu otokom i insistirao na tome da ne postoji spor između Japana i Kine po ovom pitanju. Ministarstvo vanjskih poslova Japana sastavilo je dokumente pod nazivom "Tri istine o Senkaku otocima" kako bi saželo stav Japana i dalo upute japanskim ambasadama da u skladu s tim komuniciraju sa zemljama domaćinima. Ministarstvo vanjskih poslova Japana je također zahtijevalo dodatnih 600 miliona jena u svom budžetu u narednoj fiskalnoj godini, koji će biti korišteni za finansiranje propagande i istraživačkih aktivnosti radi "odbrane japanske teritorije". Određeni japanski mediji posegli su za podlim činom izmišljanja priča kako bi stvorili utisak da i druge zemlje podržavaju stav Japana.
6. Pokušaj Japana da negira ishod svjetskog antifašističkog rata treba alarmirati cijeli svijet.
Nije slučajno da Japan izaziva incident po pitanju Diaoyu otoka. Suštinski razlog jeste da su desničarske snage u Japanu još popularne i stvaraju klimu za prekrajanje historije. U međunarodnim medijima često su objavljivani članci koji upozoravaju da svijet treba alarmirati na tendenciju jačanja desničarskih snaga u Japanu. Japan poslije rata nije želio duboko i ispravno uraditi samorefleksiju o svojoj okupacijskoj historiji, niti likvidirati militarizam; još drži nekadašnji kolonijalistički mentalitet, ignoriše međunarodne rezolucije u Drugom svjetskom ratu i proglašava Diaoyu otok njihovom teritorijom. To je grubo narušavanje načela i principa Povelje Ujedinjenih nacija. Suština je da Japan ne želi da se preispita za svoj militarizam i okupacijsku historiju, stalno pokušava da negira ishod svjetskog antifašističkog rata i izaziva poslijeratni međunarodni poredak.
Godine 1970, za vrijeme zvanične posjete Varšavi, njemački kancelar Willy Brandt posjetio je Varšavski geto, položio vijenac na spomenik žrtvama nacizma, kleknuo na koljena i time se izvinuo žrtvama Drugog svjetskog rata. Brandt je pao na koljena i time opravdao cijeli njemački narod, dok niko iz japanskog političkog kruga nije imao sličan gest izvinjenja za zločine Japana. Suprotno tome, oni javno mijenjaju i brišu svoju okupacijsku historiju o Drugom svjetskom ratu. Mnogi historičari su usporedili poslijeratni Japan sa Njemačkom i dobili jedinstven zaključak - da Japanu nedostaje istinska samorefleksija i iskreno priznanje svojih zločina. Štaviše, u današnjem Japanu, Yasukuni svetište još čuva imena najvećih ratnih zločinaca u Drugom svjetskom ratu; visoki zvaničnici japanske vlade i poslanici i dan-danas ga često posjećuju i odaju počast ratnim zločincima. Ovakav mentalitet je upravo razlog zašto Japan ni danas ne može istinski podići glavu pred azijskim narodima i narodima svijeta.
Historija se ne može izokrenuti. Duboka tragedija koju je Drugi svjetski rat nanio čovječanstvu se ne smije zaboraviti.
Kina je žrtva fašizma; tokom osam godina, od 1937. do 1945, japanski okupatori su opustošili većinu kineskih provincija, ranjenih i ubijenih Kineza je bilo više od 35 miliona, direktna i indirektna materijalna šteta je iznosila 62 milijarde dolara. Više od 10 miliona Kineza je bilo oteto u Japanu kao radna snaga bez ikakvih prava... U periodu japanske agresije, od 1874. do 1945, Kinezi koji nisu umrli prirodnom smrću brojali su 280 miliona, a ekonomska šteta iznosila je 50.000 milijardi dolara.
Poslije okupacije grada Nanjinga, 13. decembra 1937, japanska okupacijska armija je u gradu i na periferijama grada vršila teške ratne zločine kao što su: pokolj, pljačka, silovanje itd. i to je trajalo punih šest nedjelja. Trista hiljada kineskih civila i ratnih zarobljenika je kolektivno ubijeno, jedna trećina grada Nanjinga je potpuno uništena vatrom koju je zapalila japanska okupacijska armija.
Slično Kini, sve zemlje bivše Jugoslavije, uključujući BiH, su pretrpjele ogromnu žrtvu i dale veliki doprinos svjetskoj antifašističkoj borbi i imaju slična osjećanja prema Drugom svijetskom ratu. Potvrđivanje ishoda svjetske atifašističke borbe, čuvanje poslijeratnog međunarodnog poretka, odbrana načela i principa Povelje Ujedinjenih naroda je zajednička obaveza cijele međunarodne zajednice. Iskrenost i hrabrost koju je njemački kancelar pokazao padanjem na koljena je ponovo osigurala poštovanje njemačkom narodu. Za razliku od Njemačke, Japan, koji je također bio gubitnik rata, još nosi svoje historijsko breme i nedostaje mu istinska samorefleksija, nikada se nije iskreno izvinuo i pritom još pokušava izvrnuti historiju. Stoga Japan ne samo da teško dobija povjerenje susjednih država, već neće dobiti ni oprost naroda cijelog svijeta.
Na kraju, dozvolite mi da još jednom citiram riječi japanskog ambasadora: "Neka Istočno kinesko more bude more mira, prijateljstva i saradnje". Kao što je ambasador rekao, Diaoyu otok i susjedni otočići se nalaze na Istočnom kineskom moru. Ovdje bih volio da ponovim da su oni inherentni dio kineske teritorije i Kina uživa neosporiv suverenitet nad njima, bilo u historijskom, geografskom ili zakonskom smislu. Sve što je Japan učinio dosad, gruba je povreda suvereniteta i teritorijalnog integriteta Kine, povreda osjećanja milijardu i 300 miliona stanovnika Kine. Da li će Istočno kinesko more stvarno postati more mira, saradnje i prijateljstva zavisi od toga da li će Japan, polazeći od poštivanja historije, snositi historijsku odgovornost, ispravno procijeniti situaciju, duboko se preispitati i donijeti političke odluke u kojima hrabro priznaje svoju krivicu. Japan treba suštinskim postupcima ispraviti svoja dosadašnja pogrešna djela i zaustaviti radnje koje štete suverenitetu i teritorijalnom integritetu Kine.