Štit i mač partije - tako je sebe zvala Služba državne bezbjednosti bivše DDR - Štazi. Novinarka Rut Hofman istraživala je živote porodica nekadašnjih članova te službe i napisala knjigu pod imenom "Djeca Štazija".
Rut Hofman je otkrila čitav svijet patnje u kojem su se - pod okriljem naizgled normalnog života - "Štazijeva djeca" snalazila kako su znala. Jer, djeca su morala da budu "na liniji", a da toga ni sama nisu bila sasvim svjesna. Na primjer, na konkretno pitanje ona su morala da daju odgovor tipa: "Moj otac radi pri Ministarstvu unutrašnjih poslova". To je bila propisana laž - ali djeca nisu znala da je to laž. Jer, očev posao je kod kuće bio tabu tema, o tome se nije govorilo. U školi je taj kod bio poznat - naposlijetku, rad za Štazi nije bio ništa nečasno, jer je to bila organizacija od velike važnosti za državu - istu tu državu za koju su radili i sami nastavnici. Očevi su živjeli u sistemu koji se temeljio na naređenjima i poslušnosti, i u najvećem broju slučajeva su te principe prenosili i na svoju djecu. Rut Hofman o tome kaže:
"Najveći broj osoba sa kojima sam razgovarala su rekle da su za sve postojala pravila. Podrazumijevalo se da su djeca morala da budu dobri pioniri, kasnije članovi Omladinske organizacije DDR, a još kasnije i članovi partije. Za štazijevce je bilo važno da im čitava porodica bude "na liniji", jer za njih, u suštini, služba i privatni život nisu bili odvojeni. Njihovi šefovi su znali sve o njima", kaže Hofmanova, koja dodaje da je prilikom izbora agenata moralo da se zna sve o njihovom okruženju u mjestu stanovanja, o njihovim prijateljima, partnerima i aktivnostima u slobodnom vremenu. Kasnije su stalno praćene i sve aktivnosti njihovih porodica, pa i djece.